Sta je donja granica tolerancije za Bosnjake ?

Aug 01, 2012
Uvaženi gospodine Laviću! Novonastale okolnosti u BiH su bile povod da u relativno kratkom vremenskom intervalu nas dvojica ponovo razgovaramo za javnost. Dakle, da li se aktuelno stanje na političkoj sceni naše zemlje može smatrati alarmantnim i da li bi, eventualno, to stanje moglo biti uzrokom neželjenih posljedica po državu BiH?
Prof. dr. LAVIĆ: Dvije etnonacionalne politike, danas prezentirane kroz djelovanje SNSD-a i HDZ-a, otvoreno  su krenule u pokušaj dovršavanja srpskog i hrvatskog razgraničenja preko teritorije države Bosne i Hercegovine. U ovoj fazi antibosanske zavjere njima trebaju “etničke teritorije“ na teritoriju Bosne koje bi u sljedećoj fazi, zbog nekih razloga koje će smisliti, pokušali otcijepiti i pripojiti svojim „maticama“. Ovo, naravno, nije nikakvo iznenađenje za sve one koji pažljivo prate politiku srpskohrvatskog dogovoranja na račun države Bosne, a time i Bošnjaka, te koji znaju sramnu povijest antibosanskog dogovaranja prvih susjeda države Bosne i Hercegovine. Sada je tu, međutim, pred ovim „bratskim“ dogovorom jedan problem – za taj konačni potez srpskohrvatskom antibosanskom projektu trebaju Bošnjaci koji će se s tim pomiriti i šutjeti. E, ta vremena su prošla nepovratno. Srpskohrvatski velikodržavni nacionalizam, naime, ne zna kako će Bošnjaci reagirati na ovaj pokušaj. Imaju iskustvo iz proteklog rata protiv Bosne kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine slomila, to treba uvijek isticati, dogovorenu koordiniranu srpskohrvatsku agresiju i Bošnjake pozicionirala kao politički subjekt po prvi put nakon 1878. godine. Bošnjaci su sada „veliki problem“, kako je to govorio Ivan Aralica, za srpskohrvatski plan o razgraničenju koje će srpskom i hrvatskom ethnosu donijeti „vječni“ mir. Treba, također, napomenuti da iza svekolike etnonacionalističke srpskohrvatske politike u Bosni stoje Beograd i Zagreb, što javno što tajno. Tamo se spremaju nove krize i destabilizacije Bosne. Dijelovi beogradskih i zagrebačkih politika, na tragu dogovora između Miloševića i Tuđmana iz Karađorđeva i Tikveša 1991, planski potkopavaju poredak Bosne i strateški perpetuiraju nestabilnost, nesigurnost i nefunkcionalnost kako bi imali neko opravdanje da se u povoljnoj prilici „ozbiljnije“ uključe u „stabiliziranje stanja“… Nadati se da će među srpskim i hrvatskim narodom ipak prevladati demokratska svijest i moralno držanje.S druge strane, Srbija otvoreno tretira entitet RS kao srpsko-srbijanski „ratni plijen“ iz Miloševićevih ratova protiv neovisnih država nastalih iz bivše Jugoslavije, ili kao „državu srpskog naroda u BiH“. Uz takakv stav stoji i patrijarh SPC koji u Banjoj Luci govori o entitetu kao o srpskoj državi. Na to, po sličnom scenariju iz devedesetih, reaguje hrvatski velikodržavni etnonacionalizam i odmah se čuju naracije o „ugroženosti Hrvata“ koji nemaju svoj entitet. U tome pogledu, današnje srpske i hrvatske politike u Bosni samo su nastavak onih izdajničkih antibosanskih politika Bobanovog HDZ-a i Karadžićevog SDS-a. Dakle, u smislu strateškog srpskohrvatskog djelovanja prema Bosni i Hercegovini danas se ništa bitno nije promijenilo u odnosu na devedesete. Mijenjaju se samo igrači, izvršioci projekata, a ciljevi ostaju isti. To znamo dobro od 1939. godine i dogovora Cvetković – Maček pa do danas.
Bošnjačka politika, ili oni koje se predstavljaju kao zastupnici bošnjačkih narodnih i bosanskih nacionalnih interesa, sapliću se nedozrelim idejama koje nemaju snagu ozbiljne politike. Ti likovi nisu trenutno u stanju da misle povijesni i politički tok Bosne i Bošnjaka, a čini se da im to uopće nije ni interes jer su se zabavili „prvobitnom akumulacijom kapitala“ i politiku pretvorili u vlastiti unosan biznis. Opasnost od „male Bosne“, koja je bila jedna od opcija bošnjačke politike, a koja je odbačena na Bošnjačkom saboru 27.–28. septembra 1993. godine, prisutna je u pokušajima da se ponovo uvede priča o uniji tri etničke republike. Danas Bošnjacima samo pristižu računi na naplatu zbog napuštanja principa legaliteta i pristajanja da se po „konferencijama o Bosni“ rastače državnost i moć naše dražve – to su strašni računi dvojnog knjigovodstva i licemjernog odnosa prema vlastitom narodu. Aktuelne političke opcije bošnjačkog naroda karakterizirane su, uglavnom, terorom neodgovornih,  nekompetentnih i pohlepnih bošnjačkih predstavnika u vlasti koji nisu sposobni za dijalog i raspravljanje o najvažnijim pitanjima bosanskohercegovačke države i Bošnjaka kao naroda. Oni su političku djelatnost sveli na mizerne grane koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo. U tim političkim grupacijama nemate više intelektualne moći koja bi mogla biti izvor moralne vertikale političkog djelovanja, primjer ljudima koji se može slijediti. Tehnokratske i birokratske strukture su sve podredile vlastitim interesima koje vrlo vješto predstavljaju kao opće. Bošnjačka politika ima sama sa sobom veliki problem – nedostaje joj profilacija i državnička snaga. To je rezultat jednog povijesnog stanja nedoraslosti i neznanja. Na ovo treba gledati kao na proces u kojem će stvari postepeno dolaziti na svoje mjesto. U tom smilu često ponavljam – Die Bosniaken kommen! (Bošnjaci dolaze, op. B.G.) !
Bošnjački političari moraju brzo da se „prešaltaju“ s neefikasnog, feudalnog, apolitičkog, prevaziđenog svjetonazora i da se u politici vladaju na osnovama interesa Bosne i Bošnjaka. Ne može više biti ustupaka na račun Bosne. Treba okrenuti smjer političke naracije, naime, treba sve podrediti državi Bosni. Vrijeme je da Bošnjaci jasno iskažu svoje stavove i da upozore sve one koji imaju nemoralne i zločinačke namjere protiv Bosne. Vrijeme je, također, za nove i mlađe ljude u bošnjačkoj etnopolitici i nacionalnoj, bosansko-građanskoj, patriotskoj politici.Među protagonistima bošnjačke politike nastala je velika gužva u čaršiji oko toga ko će zauzeti vodeće mjesto, tj. da li će se SDA ili SBB nametnuti kao izraz bošnjačke glasačke volje. Između njih se vodi pravi mali medijski rat. SDP se nada da će najviše profitirati iz tog sukoba. Obje političke opcije strašno se optužuju za promašaje i neuspjehe u posljednjih dvadeset godina. Čitamo nevjerovatne stvari po novinama. U ovome nemilosrdnom okršaju SBB ima više manevarskog prostora jer nije postojala u to vrijeme i nije odgovorna za mnoge stvari kakve su korupcija, nepotizam, ekonomska zaostalost, etnicizam kao model života i td. SDA je poslije Izetbegovića ostala samo pokret, dakle, ne ustrojena politička stranka u kojoj se njeguje otvoren dijalog, jer je stranka bila apsolutno podređena njegovoj volji. To nije nikakva slučajnost, već se radi o praksi kod većine političkih organizacija kod nas – sve su te političke opcije nečije lično pregnuće i privatni projekt. Zato ih ima previše, što je jasan znak opće političke nezrelosti grupa i pojedinaca – trenutno 84 političke stranke pripremaju svoje naracije za jesenje izbore… Tihić je pokušao izvršiti transformaciju SDA u modernu evropsku narodnjačku političku stranku, ali je zakočen od frakcije koja je navikla da ima „više pozicije među jednakima“. Tihić nije uspio transformirati stranku. Sve je odjednom počelo pucati i SDA se našla u živom pijesku – zato su odgovorni, prije svega, predsjednik S. Tihić i B. Izetbegović. Unutarnji konflikt u SDA je na izborima 2010. kažnjen i isplivala je SDP kao nada da se možemo iščupati iz blata etničkog predstavljanja i razviti neku multietničku politiku koja bi Bosnu povukla naprijed. Međutim, u okviru jednog nametnutog etničkog dejtonskog modela i tzv. „Dejtonskog ustava“ imate kočnice koje onemogućavaju razvijanje multietničkog, građanskog, bosanskog koncepta politike. SDP je iznevjerio izborna obećanja građanima 2010. Pokazalo se da su Lagumdžiji i njegovim najbližim saradnicima partijski i lični intersi važnjiji od države. Zato je Željko Komšić napustio SDP.Stanje među probosanskim i bošnjačkim strankama vrlo je konfuzno i svedeno na stranačke i personalne konflikte između različitih interesnih pozicija. Najviše trpe građani i država Bosna i Hercegovina.Nedavno je jedan Vaš kolega sa FPN za RSE (Radio Slobodna Evropa) rekao da bh. društvo nije u krizi, nego u stanju haosa te da se ne vidi izlaz. Slažete li se Vi sa ovom dijagnozom?

Prof. dr. LAVIĆ: Austrijski sociolog iz Graza Manfred Prisching govori o „dijagnozama vremena“ i „vremenu dijagnoza“. Mi živimo u vremenu dijagnoza. Svakome od nas vrlo je lahko dati neku dijagnostičku izjavu i onda  sjesti u hladovinu svjetskih tokova, te „mudro čekati“ da neko drugi riješi enigme svijeta. Vrlo je teško, međutim, razumijeti društvo i pokušati u njemu djelovati na neki plodonosan, human i moralan način. Vrlo je malo ljudi oko nas koji su spremni da se angažiraju za opće dobro, da dio svog imanja ili slobodnog vremena poklone za dobrobit zajednice. Svi su postali inficirani kapitalističkom potrebom da uvećavaju vlastiti kapital ad infinitum i da u „informacijskim busijama“ čekaju neki plijen. Zar danas nije čitav svijet u haosu? Zar se ne trese na svim meridijanima kao nikada u povijesti, ljudi se ubijaju kao likovi u kompjuterskim igricama, države se ruše, finansijske krize razvaljuju brojna tržišta, konstruiraju se „proljeća“, jedni u ovoj velikoj krizi dobijaju a drugi trpe strašne gubitke… Kad se sve zaokruži opet mali procenat bogatih zemalja profitira… Gernot Böhme upozorava da tehnički napredak čovječanstava nije ujedno i humani napredak, a tu su onda mogući strašni događaji. Zygmunt Bauman nas je podsjetio da živimo u okolnostima stalne neizvjesnosti i to je imenovao – fluidni život. Ništa više nije postojano, trajno, nepromjenljivo, definitivno. Mi smo dio te fluidne modernosti i moramo se pripremiti da se nosimo s njezinim rizicima i oštećenjima života, a na koja skreće pozornost U. Beck.
Naravno, sve ovo i mnogo toga što ne možemo ovdje napomenuti, nije razlog da realno ne sagledamo stanje vlastitog bosanskog društva. Ono je, prije svega, postratno i postgenocidno društvo. To će dugo obilježavati njegovo lice u povijesti. Bosansko društvo treba gledati u kontekstu i onda će slika biti jasnija. Sva katastrofa bosanskog društva, izražena od strane Keita Doubta kao sociocid, smišljena je i potaknuta od strane beogradskog režima na čijem je čelu bio S. Milošević sa svojim „filozofima“ (M. Marković i drugi), novinarima, piscima, akademicima, Crkvom, generalima Jugoslovenske vojske i mnogim drugima za koje nikada nećemo ni znati. Oni su svi tvorci „haosa“, ali ne samo u Bosni i Hercegovini. Oni su morali znati da zlo i mržnja koje  su širili prema Bosni u vrijeme agresije 1992.–1995. ima svoju dijalektiku i da će se vratiti tamo odakle je to sve krenulo. Današnje srbijansko društvo je haotično, siromašno, pusto… Ljudi sele iz Srbije u SAD, Kanadu, Australiju, u evropske zemlje. Bježe od beznađa i velikosrpske mitologije koju im podmeće SPC i akademici SANU. Predsjednik Srbije je četnički vojvoda, čovjek koji prezire evropski racionalizam i poredak, jedno vrijeme zadrti sljedbenik Vojislava Šešelja, čovjek koji je svoje srpstvo dokazivao po Bosni i Hrvatskoj u vrijeme Miloševićevih osvajačkih ratova. Zar to nije katastrofa i same Srbije koja je odabrala put u prošlost i poništila sve što se događalo posljednjih pedeset godina. Gdje je nestala evropska Srbija?
U navedenom kontekstu bosansko društvo je, također, zapalo u fluidnost koja se širi kroz sve sadržaje socijalne egzistencije. Ono je pod stalnom presijom srbijansko-srpske politike preko koje se treba ostvariti „historijski cilj“ srpskog naroda o kojem ponovo govore Milorad Ekmečić i Dobrica Ćosić, tj. da svi Srbi žive u jednoj državi. Bosansko društvo je predmet koji velikosrpska i velikohrvatska politika žele uništiti u jednoj dogovorenoj „igri“ koje smo svjesni. Iz tog ugla gledano, bosansko društvo je predmet agresije i nesmirene destrukcije. U njemu se planski i kontinuirano plasiraju priče o besmislu, propadanju, krizi, besperspektivnosti, nefunkcionalnosti i nemogućnosti življenja u razlikama što je povijesna karakteristika bosanskog pluralnog društva. Mi, dakle,  moramo braniti bosansko društvo koje je pod opsadom od 1990. godine. Ko to ne vidi on nije uskladio vokabular s povijesnim tokovima.

Ko su glavni projektanti i izvođači radova ovakvog bh. političkog trenutka?

Prof. dr. LAVIĆ: Danas moramo biti vrlo oprezni, jer se velikosrpska politika ne želi suočiti s užasom koji je producirala devedesetih godina Bosni i Bošnjacima. Ne treba smetnuti s uma ljude poput M. Ekmečića, historičara zla i mržnje, koji daje neprestano smjernice Dodiku za daljnje devastiranje bosanskih prilika i širenje mržnje među narodima. Tu je također velikosrpski nacionalista, ratnohuškač i šovinista D. Ćosić koji je nedavno objavo knjigu Bosanski rat, u kojoj nije ni spomenuo genocid u Srebrenici. U Banju Luku je prihajao i Nenad Kecmanović na mjesto dekana i profesora novoosnovanog Fakulteta političkih nauka. Kecmanović je 2007. objavio knjigu pod naslovom Nemoguća država. Ovo što Dodik danas ponavlja u svojim brojnim  izjavama velikim dijelom je naučeno iz te antibosanske knjige. Dodik je u Bosni preuzeo palicu velikosrpstva i antibosanstva. Njegova politika i harizma je uveliko potrošena. Milslim da se već nazire njegov kraj kao političkog lidera i bitne ličnosti za političke tokove. Njegova povijesna zvijezda je izgubila svoj sjaj. Ni jedan cilj nije ostvario i već je pročitan kao prevarant, smutljivac i političar koji se obogatio na priči o „srpskom nacionalnom interesu“. Njegova politika i opća kultura graniče s kriminalom i bahatošću. On vara srpski narod, vuče za nos svoje glasače, govori im šta žele da čuju, truje ih mržnjom prema Bosni, vrijeđa bošnjačke žrtve, negira genocid u Srebrenici i sve tako…

Upravo se pojavila agencijska vijest da je Željko Komšić napustio (konačno!) SDP. Da li je to dobra vijest i kako će se ta činjenica odraziti na daljnji, mogući rasplet bh. političke krize, te na SDP kao stranku, posebno?

Prof. dr. LAVIĆ: Žao mi je što se jedna multietnička socijaldemokratska partija urušava i što nije uspjela inaugurirati građanski demokratski model politike u bosansko društvo. Čini mi se da je Lagumdžija u nezasitoj želji za vlašću pristao na etnopolitičku igru SNSD-a i HDZ-a. A to je velika opasnost za državu. Pogađanje oko interesa dražve nema s bilo kim. Zato i Komšićeva odluka da napusti SDP. Čašu je prelila blamaža oko odluke Suda za ljudska prava iz Strasbourga u slučaju Sejdić i Finci te sporazum sa dva HDZ-a i SBB. Komšić je primjetio da se mnoga obećanja i programski ciljevi napuštaju, zanemaruju i zamjenjuju nekim drugim sadržajima što nema baš puno veze s idejama socijaldemokratije. On je obećao da će se kandidirati za predsjednika SDP na izborima 2014. godine, a Lagumdžija takvo nešto nije mogao prihvatiti. Razlozi zbog kojih je Komšić napustio SDP delegitimiraju SDP za predstavljanje i vođenje bosanskohercegovačke, nacionalne poltike.

Da li bi ovo mogao da bude početak kraja političke karijere Zlatka Lagumdžije?

Prof. dr. LAVIĆ: Nije nemoguće. Izdaja intreresa države koju su počinili Lagumdžija i njegovi saradnici pravda se pričom o evroatlanskim integracijama. Sada Lagumdžija opravdano trpi udare sa svih strana i to će sigurno uticati na njegove buduće odluke o ličnom angažmanu u politici. Katastrofalna je njegova politička izjava da Bošnjak iz Sarajeva „više vrijedi“ od Bošnjaka iz Stoca, Orašja ili Glamoča… Ovo je jasan signal da svako „bježi svome jatu“ ili iseljava iz Bosne. Ovo je pogubna politička logika kojom se dovršava etnička teritorijalizacija. Više niko neće predstavljati Bošnjake povratnike u manji entitet. Ostavljeni su sami sebi i ličnoj sudbini. Ideologija koja počiva na podjeli birača na na etničkoj osnovi uzrok je zla u Bosni i Hercegovini. Eto u to su se upustili Lagumdžija i njegov SDP. Zato budućnost SDP-a ovisi, između ostalog, o tome da li će nastavaiti podržavati sporazum sa dva hdz-a i SBB. Teoretska elaboracija socijaldemokratije u Bosni pala je na tanke grane, na ispunjavanje etničkog ključa, a što ne donosi specifičnu diferenciju u odnosu na etničke stranke koje Bosnom dominiraju posljednjih dvadesetak godina.

Nužna alternativa vladajućoj oligarhiji, koja očigledno nije faktor rješenja, nego generator krize, jeste probosansko-hercegovački politički i intelektualni blok. Postoji li on, makar i neformalno i da li je razlaz Komšića i Lagumdžije, eventualno, prilika da se zbiju redovi u tom bloku (ako on postoji)  i započne djelovati konstruktivno – u pravcu izlaska iz krize?

Prof. dr. LAVIĆ: Bosansko društvo je specifično po tome što ne znate nikada šta će se dogoditi s nekom idejom ili praksom. Uvijek postoji mogućnost da se najbolje ideje potroše od strane nedoraslih i poluizobraženih promotora kojima treba publicitet u provincijalnoj čamotinji. Postoje intelektualni potencijali, ali su oni interesno rasuti po horizontali i vertikali društva, tako da ih je vrlo teško okupiti i uvezati u zajednički bosanski projekt u ovome času. To, naravno, ne znači da u procesu neće doći do toga, ali naglašavam lijenost intelektualnog dijela društva i predrasudu da neko drugi treba da rješava te „prljave“ poslove društvene zbilje.
Ovdje je bitno naglasiti da se intelektualne energije akumuliraju i postepeno usmjeravaju ka bitnim pitanjima bosanskog društva. Tu je, nažalost, puno oportunog djelovanja i nerazumijevanja potrebe za građanskim nacionalizmom ili bosanskim domovinskim patriotizmom. Još neki naivci među nama, sviknuti na bratstvojedinstvujuću magluštinu, ne znaju da je nacionalizam pozitivna ljubav prema svome narodu (etnonacionalizam) i prema svojoj domovini-državi (patriotizam). Čuju brojne kritike sistema u kojem živimo, ali sve to ide jako sporo i razvodnjeno. Važno je da postoje određene intelektualne potencije  i da se one kvalitativno razlikuju od naših očeva u svome odnosu prema Bosni kao državi i Bošnjacima kao narodu. Ove snage ni u kojem slučaju ne ovise od Komšića i Lagumdžije, niti su vezane za unutarpartijski spor u SDP-u ili za aktualni sukob između SDA i SDP, SDA i SBB. Smatram da je vrijeme da se konačno profilira jedna bosanska intelektualna elita, povrh tehnokrata i birokrata iz političkih partija, koja će biti neovisna od dnevne politike i političkih operativaca, a koja će davati stratešku orijentaciju bosanskoj politici bez obzira ko je sprovodio u budućnosti.

Ustav po kojem kao treba da živi (i preživi) BiH je takav da ne daje ni minimum šansi probosansko-hercegovačkim snagama za neke suštinske promjene na bolje, već upravo daje onim drugim. Također, ovaj Ustav, koji je formalno-pravno nelegitiman, sveo je građanina na “stilsku figuru”, kako ste jednim povodom znakovito primijetili. Dakle, evidentno i kancerogeno djeluje i ustavna kriza u BiH. Kako izići iz nje?

Prof. dr. LAVIĆ: Ovaj tzv. „Dejtonski ustav“, koji je suspendirao Ustav Republike Bosne i Hercegovine, izraz je apsolutnog udovoljavanja agresorima na Republiku Bosnu i Hercegovinu. On je, također, izraz pogrešaka Predsjedništva i bosanske vlade koji su izašli iz okvira legaliteta i počeli „dogovor naroda“ po bjelosvjetskim  hotelima u kojima je na tzv. „konferencijama o Bosni“ destruirana njena državnost i ustav. Skupština Bosne i Hercegovine nikada nije prihvatila sporazume koji su potpisivani u vezi s promjenom ustavne strukture Bosne. To je dobra osnova za veliku pravnu bitku, koja nam slijedi, za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Ovdje je internacionalna zajednica uzela na sebe ulogu ustavotvorca i time narušila Ustav Republike Bosne i Hercegovine i procedure za izmjenu ustavne materije. Dejtonski ustav je uništio republički, građanski ustav i to je bio cilj i smisao svih konferencija o Bosni, vođenih pod budnim okom engleskih, njemačkih, francuskih, švedskih, američkih i mnogih drugih posrednika koji su uzeli Ustav Republike Bosne i Hercegovine i destruirali ga u imperijalnom maniru kao da je Bosna neka predmoderna plemenska zajednica u kojoj se ne zna za vrhovini zakonski akt. Na mjesto slobodnog apstraktnog gađanina u dejtonski ustav je postavljen etnikum i time je izvršena prisilna transformacija Ustava Republike koji je izražavao ustavno-pravni kontinuitet i legalitet države Bosne i Hercegovine. Ovaj diskontinuitet doveo je do haosa u našem društvu i suspendiranja principa legaliteta. U tome je velika odgovornost bosanske vlade i predsjednika Izetbegovića koji se nije snašao između „male Bosne“ i očuvanja Ustava Republike Bosne i Hercegovine.

Preko 300 hiljada bh. građana iz svih dijelova svijeta i BiH, putem jedne društvene mreže zahtijeva povratak u život jedinog legitimnog i legalnog Ustava zemlje i koji je, kao što znamo, prislino stavljen van snage. U konkretnom slučaju, nije realno očekivati da se bitka za taj Ustav dobije na ulici. Ko bi onda trebao nametati tu temu i međunarodnoj zajednici i onim političkim snagama u BiH koji Anex IV Dejtonskog mirovnog sporazuma smatraju “svetim pismom”? Ima li na bh. sceni takvih političara, bilo da su u poziciji ili u opoziciji?

Prof. dr. LAVIĆ: Ne možemo očekivati da će „dodir tastature“ dovesti do revolucionarnih promjena. Revolucija se ne može desiti u zacrtanom okviru dejtonskog modela. Mi, dakle, tek trebamo istupiti iz dejtonske lomače i vratitit se principu legaliteta u funkcioniranju države Bosne. Ali to je lahko reći. Političari, koji navodno zastupaju interese Bosne, trebaju se angažirati s intelektualnim bosanskim snagama i snagom istine i prava pokrenuti promjenu ustavnog modela. Ako to neće ovi što sada vladaju našim životima, onda je sasvim opravdano napraviti političku partiju koja će raditi na vraćanju legaliteta u Bosnu, tj. insistirati da se vrati posljednji legalni Ustav, onaj Republike Bosne i Hercegovine koji se razvija od 1974. i dopunjava 1990. i 1991. godine. Kada to bude jasan stav stotina hiljada građana, a onda legalno zatraže da se u Bosni napokon vrati princip legaliteta, da se ratni zločini bez ostatka procesuiraju, da se tajkuni sprovedu u zatvore a imovina im se zaplijeni, da se zakonski zabrane nacističke i fašističke ideologije te javno iskažemo da odustajemo od podvale s dejtonskim ustavom, nastupiće sasvim drukčije okolnosti… Tada će se i internacionalna zajednica zapitati šta to ne valja Bosancima, mada ona jako dobro zna šta ne valja i šta nam je podmetnuto u Annexu IV Općeg okvirnog sporazuma o miru.

Kako komentirate dogovor između premijera RS Aleksandra Džombića i potpredsjednika Vlade RH Radomira Čačića o gradnji hidroelektrane “Dubrovnik-2”? Kako spriječiti taj atak na dolinu Neretve uzvodno do Čapljine?

Prof. dr. LAVIĆ: Već sam upozorio da „viša“ srpskohrvatska politika u Bosni postepeno preuzima inicijativu i bošnjačku politiku izolira i geotizira. Rezultat toga je pokušaj krčmljenja bosanskohercegovačkih resursa. Stručnjaci upozoravaju da bi realizacija tog dogovora uzrokovala da dolina Neretve postane neuslovna za život. Njena delta bi bila potpuno zaslanjena i mnoge vrste bi nestale. A opstanak Hutovog blata bi bio upitan. Vode koje prirodno pripadaju slivu rijeke Neretve, nasilno bi bile prebačene u neki drugi, planirani sliv. To je jedan ekološki zločin protiv prirode Bosne i Hercegovine… Danas Srbija, naprimjer, koristi sve izgrađene hidroenergetske kapacitete na rijeci Drini, a bošnjačka politika šuti, ne zna iznaći modus koji bi i Bosni donio korist, kao da ne postoji državni interes… Državne institucije Bosne i Hercegovine moraju zaustaviti ovaj nasrtaj na prirodni ambijent doline Neretve i pokazati susjedi da ne mogu tako bahato i pohlepno raspolagati našim prirodnim bogatstvima. Entitet RS ne može sklapati nikakve sporazume s drugim državama. Svi dogovori koje sprovode predstavnici entiteta RS služe za stvaranje slike o „državnosti entiteta“, ali zbiljski nemaju nikakvu sporazumnu i zakonsku vrijednost. Samo je država Bosna i Hercegovina internacionalni subjekt i bez nje se ništa ne može odlučiti u ovim pitanjima.

“Sarajevocentrizam” – sintagma, fenomen, usud.., o čemu ste se odredili u jednom intervjuu kojeg sam imao prilike čitati, šta god da jeste od toga, stanuje u svijesti prosječnog Bošnjaka. Kako “decentralizirati” takva shvatanja, odnosno takvu svijest?

Prof. dr. LAVIĆ: Već godinama hodam po Bosni, po onim malim tihim krajolicima u kojima žive Bošnjaci sa svojim mukama, nesrećama, tragedijama, ponosom… Među tim veličanstvenim ljudima dobijete neopisivu snagu i moral da se borite za svete bosanske ciljeve. Često sam u dolini Lima, od Rudog do Strgačine, u Višegradu i Prači, Goraždu, Foči, Čajniču, na Nevesinjskom polju, u Glamoču, Mrkonjić Gradu (Varcar-Vakufu), Zvorniku, u Novoj Kasabi i Konjević Polju, Sućesci iznad Srebenice, u Stocu i Počitelju, Banjoj Luci i Prijedoru, Prnjavoru i Brčkom, Bosanskoj Dubici i Bosanskoj Gradišci, Sanskom Mostu i Velikoj Kladuši, na Sutjesci i izvoru Neretve, u Jajcu i Donjem Vakufu, u Pruscu, Zenici, Travniku, Duvnu, u veličanstvenoj Kraljevoj Sutjesci – našem srednjevjekovnom  izvorištu… Iz tih krajolika nadolazi velika i važna slika o Bosni i njezinim ljudima. Ona prevazilazi i nadkriljuje sve naše sarajevocentričke bahatosti koje su samo slika velike provincijalnosti u koju smo upali. Bosna živi šire, povijesno i geografski, od skučenog malograđanskog duha, ćepenačke svijesti sitnošićardžija, opasnih pojedinaca koji se ponose svojom neobrazovanošću a stalno vam potcrtavaju da su rođeni baš ovdje u centru. Sarajevocentrizam je izraz jedne licemjerne forme ponašanja i pervertiranosti. A opet, s druge strane, Sarajevo je državni, povijesni, duhovni, kulturni, administrativni, ekonomski, univerziteski centar Bosne. To je grad naše velike ljubavi  i slobodnog izbora, srce Bosne.
Svi bi danas da žive u Sarajevu, s razlogom naravno. Jer politike nisu osigurale uvjete da ljudi žive dostojanstveno u Olovu, Trebinju, Srebrenici, Livnu, Bratuncu… Nisu ništa poduzele da u drugim gradovima Bosne dođe do demokratskog i kulturno-ekonomskog napretka. Čini se da politike uopće nisu imale predstave o ljudima izvan glavnog grada i time pokazale koliko su ograničene, kako ne posjeduju jaku svebosansku viziju, kako su lokalne i neizgrađene po bosanskom potencijalu, što koriste neprijatelji Bosne.

Početkom marta ove godine bili ste, kao predsjednik “Preporoda”, u radnoj posjeti Bošnjacima u Americi. Kakve ste utiske ponijeli?

Prof. dr. LAVIĆ: Da, bio sam ovaj put u Atlanti i jako sam zadovoljan boravkom. Najvažnije je da smo pokrenuli BZK „Preporod“ za sjevernoamerički kontinent. Bio sam gost Community of Bosnikas GA (Zajednica Bošnjaka Georgie) povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Vidio sam njihove objekte, čitaonice, radne prostore, mesdžide, organizaciju, mogućnosti… Imao sam brojne sastanke, razgovore, druženja, promocije, upoznavanja. Vidio sam Bošnjake koji se bore za svoj identitet u američkom „loncu za talenje“, koji znaju šta hoće i imaju strpljenja. Oni su američki građani bosanskog porijekla, slobodni ljudi s pravima i obavezama, koji mogu da se obrazuju ili bave biznisom, te da tako idu vertikalno kroz društvenu strukturu do vrha ako su sposobni. Sadašnja generacija mladih ljudi se obrazuje, mnogi studiraju na prestižnim univerzitetima na vrlo važnim studijskim programima. Razgovarali smo, između ostalog, o tome da oni jednog dana ta nova znanja koja sada usvajaju prenose našim studentima u Bosni kao dio svoga bosanskog, domovinskog patriotizma. U tome vidim velike mogućnosti za sve nas, a posebno za mlade ljude kojima je znanje neophodno.

U novembru ove godine odlazi nam Mustafa ef. Cerić. Kako biste, ako je moguće u nekoliko rečenica, ocijenili njegovo reisovanje u proteklih 19 godina i da li se na čelu IZ BiH, koja jeste važan činalac u bošnjačkom i bh. društvu, treba desiti samo personalna promjena ili i ona suštinska?

Prof. dr. LAVIĆ: Kada sam na Izbornoj skupštini BZK “Preporod“ u februaru 2010. godine došao na mjesto predsjednika, reisul – ulema Mustafa ef. Cerić mi je dao veliku podršku i ohrabrenje. Bio je prisutan kao gost na Izbornoj skupštini. Odajem priznanje reisu Ceriću na poslovima u Islamskoj zajednici, te na promociji Bosne i Bošnjaka. Hvala mu na energiji, strpljenju, upornosti i volji da se odgovorno nosi sa izazovima tako važne funkcije. On je jedan od ljudi koji zna prezentirati bosanski islam kao formu vjerovanja u kojoj se razvija ljubav prema Bogu, tolerancija i poštovanje drugih i njihove vjere. Zato je često učestvovao u interreligijskim razgovorima i bio konstruktivan glas razuma. Njegovo reisovanje okončalo je jednu povijesnu fazu djelovanja Islamske zajednice Bošnjaka u vrlo  teškom vremenu i dalo joj prepoznatljiv pečat.
Sada slijedi izbor novog reisa pred kojim stoje veliki izazovi i zadaci, a prije svega reforma Islamske zajednice u skladu s novim okolnostima u Bosni i regionu. Islamska zajednica iznutra mora naći svoj povijesni ritam, modernizirati se u skladu s duhom vremena, postati dinamična, iznova redefinirati koncept znanja i još mnogo toga što će je učiniti ovovremenom institucijom Bošnjaka.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

Prof. dr. LAVIĆ: Hvala i Vama gospodine Gušiću. Mnogo pozdrava i bratskih selama vama i vašim čitateljima širom SAD.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (383)

Comments are closed.