San o muzama

Oct 29, 2012
Moj prijatelj bio je pjesnik, u ratu nije pisao, osim kada bi saznao da je nestao neko drag.
Tragične vijesti su nekako nalazile svoj put do njega.
Napisao bi stih tada, a ne pjesmu,posvećeno bi to bilo odlazećem drugu.
Zvao je to svojim pisanijama, svojim gorkim linijama emigracije.
I godinama, tako, nije pisao nikakve stihove.
Kao u šali napomenuo bi nešto o muzama.
Muze u rat  u miruju, a ko zna kada je kraj rata?”

I onda bi mi govor o tome kako sanja da piše, da piše stihove o ljubavi dok gleda usnule muze.

I u bilo koje doba dana on je voli da ode u san…
Uvjeravao me budan, da muze ne spavaju kao ljudi, kako im je zveket oružja i ratni poklik uspavanka.
Muze, kazivao je, imaju i u snu moć nad pjesnicima.
I boje se zla koje se krije u ljudima.
Za muze je vjerovao da ponekad umiru u snu. Umiru pjesnici u ratu, zašto ne bi umirale muze!?
A neke budu ubijene.
Nejać uvijek lahko strada.
Vrijeme nestajanja, govorio je, i onako nikog ne zaobilazi.
Smrt je u tome pravična, stigne i dobre i loše.
Moj prijatelj bio je pjesnik, jednom u bunilu je ispričao ovu priču:
- “Davno, kada su ljudi poubijali vukove negdje u svijetu.
Nestanak zvijeri je prouzročio, šaputao
je tada, propadanje, nesreću ljudskoj vrsti, ali i biljkama.
Govorilo se da se i muzama tada desilo nestajanje.
Sav ushićen, objašnjavao je,da su nakon vijek iz druge zemlje ljudi neke zvijeri vratili kući.
I gle čuda, razvio se novi život.”I pričao mi pjesnik, kako sve vukove treba vratiti u njihove naseobine.
Iz divljih čopora ih naleći u stare tople jazbine.
Tajanstveno mi prijatelj šaputao, da je smrt prirodna.
Da je život ono gdje živa bića jedino imaju izbor.
Ljudima je od prirode dar da zemlju tvrdu obrađuju.
Da dječiji smijeh se čuje i zvuk pluga u plodnoj zemlji.
To su zvuci koji muze mogu probuditi, bila je njegova misao.
Zijad Burgić
Comments are closed.