Burgic:“Komšije, da li vam je krivo što smo se vratili?” Odgovorite: “Ne, nije nam krivo. Krivo nam je što ste odlazili!”

Dec 06, 2012

Intervju sa Zijadom Burgicem pjesnikom i publicistom iz Canade

Pitanje etniciteta i nacionaliteta, vjere i jezika, većine Bošnjaka je motiv našim neprijateljima. Mjera je u  njihovim rukama, koliko god se mi upinjali da budemo nešto drugo, nešto što bi ih odvratilo od novog genocida. Ovdje je u našem, Bošnjačkom, iskustvu dijalektička relacija “odnosa sluge i gospodara”  iz jednog logičkog slijeda Hegelovog učenja potvrdjena u povijesti do svojih groteskno tragičnih posljedica.

 

1. Šta je Vaša  životna  filozofija?

 

Veliko je to pitanje za čovjeka mog položaja, skromnog značaja, obrazovanja i iskustva. Zaista, ne bih umio izdvojiti nešto smisleno što bi ukazivalo na moju originalnu filozofsku ideju. Čovjek sam koji voli da čita, da misli, da opaža i koristeći se umom, čulima i razumom, da definiše, nekad bolje nekad manje uspješno, vlastito postojanje i okruženje. Najčešće je to traženje istine i pravde u odnosima među ljudima. U krajnjem je to traženje vlastite odgovornosti čovjeka u odnosu na apsolutnu, metafizičku, istinu –  boga, kako god ga ko zvao i promisljao. Da, ukoliko je to neka moja filozofija onda bi negdje u ovim relacijama bio i odgovor na postavljeno pitanje.

 

2. Koliko je takav jedan odnos uticao na stil pisanja?

 

Oni koji mene navodno znaju, često se iznenade kada pročitaju nešto od mog pisanja. Teško povežu moj robustan fizički izgled sa emotivnim sadržajima iz mog pisanja. Prije svega, ne vjerujem da upotreba sile ili prisile moze biti djelotvorna u gradjenju stabilnih odnosima medju ljudima ili među društvenim zajednicama. Tako da učenje strpljenju i razumjevanju vidim kao moju obavezu u javnom iznošenju mog razmišljanja. To se, nadam se, vidi u mom pisanju. Nisam ja neki mirni i naivni pacifista, već jednostavno mislim da, osim u igri i ljubavi, fizički kontakt i sukob među ljudima treba izbjegavati do krajnjih granica. Malo mi je idiotski da ratove vidim kao našu sudbinu. Mnogo mi je lakše da mir zamislim kao neprekidnu ljudsku sudbinu.

 

3. Svaka pjesma je priča za sebe, dio prošlosti i neke  zamišljenje  budućnosti, da li se slažete sa mnom?

 

Da parafraziram Gorana Simića, dobrog bosanskog i kanadskog pjesnika, moje pisanje je moja autobiografija. To se može vidjeti u svim mojim pjesmama, u Snu o zivotu, Saputanju u kosmaru, Reminiscencijama, Ratniku ili Nocturnu… Gavraški motvi je pjesma-priča o mojoj čarsiji, o mom Puračiću, o našem rahmetli pjesniku Avdi Mujkiću… No, to je priča o desetcima takvih čarsija u Bosni i Hercegovini i o njihovim ljudima. To moze da bude sa istim žarom pročitano u Lukavcu, Tešnju, Trebinju, Stocu ili Ljubuškom… Sva ta nasa mjesta su imala pjesnike koji su se u moje mladalačko doba družili, govorili poeziju u cijeloj Bosni i Hercegovini. U moj Puračić ih je dovodio naš Avdo. Da, odgovor je na vaše pitanje, to bi htio da bude i naša budućnost.

 

4. Vaši tekstovi su uvijek odmjeren ali sa jednom dozom  bunta, šta se krije iza toga?

 

Što god da se može prigovoriti socijalističkom sistemu u kome smo odrasli, jedno je istina, učeni smo da je ljudski pobuniti se onda kada je ljudskost dovedena u pitanje. Koliko god je taj sistem na svom kraju otvorio vrata četnistvu i ustaštvu, dao je temelj i svijest jednom narodu, bosansko-hercegovackim rodoljubima, o odbrani osnovnih ljudskih vrijednosti. Dok je, dakle, bila riječ o slobodi, o pravdi, o univerzalnim ljudskim vrijednostima motivi našeg odbrambenog rata su bili prepoznati u cijelom svijetu. Koliko puta sam sreo ljude raznih rasa i vjera u Americi koji su mi s poštovanjem govorili o tome. I svi su znali ko su dobri, a ko loši momci. Napuštanje univerzalnih etičkih vrijednosti je u osnovi pada opštih društvenih vrijednosti u bosansko-hercegovačkoj zajednici, u njenoj i našoj državi. Neko je odgovoran za promjenu tog raspoloženja. Najlakše je okriviti Amerikance i strance, ali je dosta odgovornosti na našim političarima, na intelektualcima i umjetnicima, ali i na nama običnim ljudima. Ovdje neću da ubrojim vjerske radnike i službenike, njihova odgovornost je posebna u svakoj od tri naše velike vjere. U ovom kontekstu raduje me dolazak reisa Huseina ef. Kavazovića.

 

5. Da li je zbirka pjesama  put ka pomirenju ili nešto drugo?

 

To je put kazivanja mog iskustva i pomirenja sa vlastitim odlukama. Ko god je napustio kuću u ratu zna šta znače takve odluke. Tamo gdje su živjeli Bošnjaci, gdje se nekome čini da nije bilo rata, taj je u zabludi. U ratu koji je bio u BiH, to je moj lični doživljaj, najteže je bilo biti roditelj i civil. Bosanski muslimani, Bošnjaci, su brojčano podnijeli najveće žrtve, ali doživljaj svake nesreće je ličan. Zločin koji je učinjen prema ljudima iz Srebrenice nije moguće racionalno drukčije prihvatiti nego zločin i genocid. Što je počinjen od strane srpske vojske zatrovane idejom velikosrpstva i četnistva, prihvatam samo kao činjenicu. Uz ovu povijesnu istinu, s druge strane, pokušavam svojim pisanjem biti dostojanstven u odnosu na žrtve među srpskim narodom. Nedavno je umro moj komšija, zadnji put sam ga vidio kada je napuštao svoju kuću, pozdravili smo se tada. Među poginulim srpskim rezervistima u čuvenoj bitci na tuzlanskoj Brčanskoj malti bio je i njegov sin. Nisam bio siguran da li on to zna i da li je vijest istinita… Nije to za mene bio nimalo lijep rastanak. Otuda i stihovi… Kada se neko od njih vrati i ako priupita: “Komšije, da li vam je krivo što smo se vratili?” Odgovorite: “Ne, nije nam krivo. Krivo nam je što ste odlazili!”

 

6. Šta vas je opredijelilo da se bavite poezijom?

 

Poeziju sam ja nekad davno pisao, ne mnogo. Čak sam na jednoj omladinskoj radnoj akciji i čitao svoje pjesme. A onda sam to sve pobacao, više iz srama da me raja ne “ufati”, nego što sam mislio da je to loše. I onda mi se javila ponovo potreba za pisanjem. Upočetku nije to bila poezija, već želja za reagovanjem na stanje u obrazovanju vlastite djece u potrebi za očuvanjem identiteta, etničkog, vjerskog i nacionalnog. Ubijeđen sam da svaki individuum dozivljava svoju slobodu prvo u pogledu vlastitog identiteta. Tu vrstu neslobode izražavanja vlastitog identiteta mi, Bošnjaci, imamo kao usud i negativno istorijsko iskustvo, nažalost, sve do danas. Danas mi se to čini puno važnim. Neki naši Bošnjaci naivno pokušavaju “ho-ruk” akcijama, kroz nekake “ad hoc” formirane grupe podobnih intelektualaca i sa neobičnim sloganima, da dohakaju istoriji. I, da se vratim na poeziju, stih je zgodna forma za komunikaciju s mladim ljudima. Pored toga poezija šalje efektnu, lahko prihvatljivu i pamtljivu poruku. Da li ja u tome imam uspjeha, ne znam. Nadam se da ce nekada to biti odgovoreno na nacin koj sam napisao: “Kad patina pokrije k’o vulkana lava, skripta kada budu moja vječna slika…”

 

7. Bili ste u BiH, imali ste nekoliko promocija, recite nam nesto više o tome.

 

Moja želja je bila da prva promocija knjige bude mom u Puračiću. To je pravo mjesto za taku vrstu priredbe, sala je garantovano puna, jer taj moj svijet voli umjetnost i umjetnike, čudo jedno. Za uzvrat, na promociji su pored Meše Pargana, urednika i moderatora bili kao promotori i dva vrsna književnika, Mehmed Djedović i Tahir Pervan. Moj drug iz djetinjstva, Milenko Blagojević, ima jedan naš razgovor pribilježen i u knjizi, došao je iz Beča na promociju. Poslije je uslijedila promocija u prostorijama Vijeća Kongresa bošnjackih intelektualaca, gdje sam sreo nekoliko dragih profesora. Poslednja je bila promocija u Beču, u opštini u kojoj se moj drug bavi emigracionim pitanjima tamošnje mlade emigracije. Gostovanje na TV “Alfa” u njihovom jutarnjem programu bio je logičan slijed u sarajevskoj promociji knjige.

 

 

 

8. Živite u Kanadi ali ste svojim blogom prisutni u svim medijima, recite nam nešto više o vašem blogu.

 

Blog sam otvorio prošle godine u januaru, sve što napišem i objavim dostupno je javnosti. Članci su mi objavljivani u nekoliko web-magazina na našem jeziku u Americi i Evropi. Danasa na mom blogu (http://zijadburgic.com/) ima preko 120 postova. Pisanje se odnosi na eseje, članke, kratke priče i poeziju. Iako blog nigdje ne propagiram, osim na “fejsbuku”, ima na hiljade otvaranja. Zanimljivo je da je najveći broj posjeta na blogu iz Srbije i Hrvatske, a najmanji iz Bosne i Kanade. Istina, u zadsnje vrijeme je više otvaranja iz obje ove zemlje. Pisanje je za mene jako stimulativan anti-depresant. Kada napišem nekoliko lijepih rečenica osjećam se jako dobro. Ne znam za druge, ali je za mene pisanje prilično naporno i ulažem dosta rada. Ne pišem pod emocijama, uglavnom nastojim biti racionalan. Volim kad imam publiku, ako je to odraz sujete, onda sam ja jako sujetan sa svojim pisanjem.

 

 

9. Recite nam nešto više o publicističkom radu poslije ’95. Stiče se dojam da je sve više knjiga ali veoma malo kvalitetnih  radova.

 

Moj utisak je da je bosanskoj pisanoj riječi potrebna pristojna i objektivna književna kritika. Te oblasti, koliko sam primjetio, nema kao javne i društveno sponzorirane djelatnosti. Sve je svedeno na privatne kontakte i na nezamjeranje. Poneki izdavač nađe novac za izdavanje onih radova koji mu mogu donijeti neku zaradu, dok su mladi pisci uglavnom upućeni na traženje sponzora i na “profesionalne recenzente”. Na žalost, nestašica novca je velika bolest i u ovoj oblasti. Ne mislim da je riječ o lošem pisanju, već je riječ o ne postojanju standardiziranih kriterija, tako da ni sami pisci ne znaju gdje im je objektivna vrijednost. Situacija u brkanju vrijednosti je i ovdje prenesena iz slike opsteg stanja drustva. Ako govorim o mom pisanju, tesko mogu biti objektivan, ali su recenzenti moje poezije veoma ozbiljni stvaraoci i kontam da ne bi potpisali nešto što ne zavrijeđuje njihove potpise.

 

 

10. Pisana riječ ostaje zauvijek?

 

Odgovor na ovo pitanje neka bude izvadak iz mog ranijeg pisanja na ovu temu: “Zapis je, dakako, mnogo snažniji izraz! Onaj ko je zapisao istinu odgovoran je u vremenu – u trenutku, ali i njegovom trajanju. Istina se običnoj misli može učiniti u prvi mah jasnom i razumljivom!? Puna istina je, međjutim, u svoj njenoj raskosnosti razumljiva samo u dubini vremena. Otuda zapisano bude često pogubno za pisca vec za njegova života, a usud ga istog djela zna da prati i poslije njegove smrti. A što je pisac, već njegovo djelo!? Povjest takođe kazuje da i za piščeve sljedbenike njegov rad zna biti pogubani. Istina koju pisac spozna i želja za njenim prosljeđivanjem je snažnija od svake zabrane. Pisati se mora. Riječi su piščev život i onoliko koliko traju u vremenu traje i život pisca.”

 

 

11. Kultura u dijaspori?

 

U dijaspori smo mi poredani u različite nivoe. U prvom nivou su oni koji su potekli iz BiH, ali su zavrijedili da ih tretiramo kao američke (A. Hamon, I. Prcić), kanadske (G. Simić), austrijske, njemačke (Dz. Karahasan) pisce. Drugi nivo su mnogi sveučilisni profesori i mladi ljudi školovani na Zapadu. Treći nivo, da mi se neki ne naljute, smo mi, novi emigranto koji znaju da pišu na svom jeziku, i mi smo ti koji smo prirodno upućeni na ovu generaciju emigranata i ona na nas. Tu negdje je i izgubljen kontakt. Mislim da je to šteta i da je grehota da nismo organizovani u nekoliko kulturnih institucija koje bi nosile atribut bosanskih ili bošnjackih udruženja. Kultura je nasušna ljudska potreba. Ovdje se čine stanoviti napori kroz rad folklornih društava pri našim džematima, ali je dosta rezerve prema pisanoj riječi. To je i razumljivo, jer savremenici na bilo kom nivou vlasti i u bilo kojoj formi, nisu nikada bili blagi prema piscima. Znam da je bilo pokušaja sa formiranjem BZK “Preporod”, ali negdje je nešto zakočilo, o čemu treba pitati ove u KBSA. Moja intimna želja je postojanje, a to možemo ostvariti u okviru Bosanske biblioteke u Čikagu, postojanje jedne baze podataka svih nas koji pišemo i izdajemo, a živimio u emigraciji. Na tome sam ja spreman raditi.

 

 

12. Šta je rješenje za BiH  u ovom momentu, a šta je budućnost BiH.

 

Sabur! Ne činiti ništa ako nema boljeg rješenja ili ga ne znamo. Bosna i Hercegovina postoji. Čvrsta je u njenim međunarodno priznatim i poznatim granicama. To je okvir u kome mi svi koji volimo tu dršavu trebamo počinjati naša jutra i naše večeri. Svaka druga misao je skrnavljenje žrtava koje su pale u hiljadugodišnjoj povijesti naše domovine. Ubjeđenja sam da budućnost Bosne, koliko god se političari, domaći i strani, i njihovi trabanti u bosanskom drustvu, razne vladine i nevladine organizacije, upinjali da stvore taku sliku, nije u njihovoj moći. Ne posjeduju oni moć nad mjerama koje određuju budućnost Bosne i Hercegovine. Da je to drukčije, ne bi Bosne bilo već odavno. Biološki zakoni to, vidimo, ne dopuštaju. Zlotvori umiru i nestaju, a Bosna opstaje. Ne određuje jedna generacija ničiju budućnost, ne određuje ni svoju sadašnjost. Postoje stvari na zamlji koje ne određuju ni oni što su bili, ni oni što jesu, ni oni koji će biti – već svi zajedno. Bosna je jedna od tih stvari.

 

13. Dijaspori je nužna Bošnjačka – Bosanska matica, šta Vi mislite o tome?

 

Ako pod ovom sintagmom podrazumjevamo jedinstvo etničkog i državnog identiteta naše domovine – onda da. U tom kontekstu bi bila razumljiva slična relacija ostalih etniciteta u Bosni, pri čemu bi zajednički imenitelj bila politički određena nacionalna pripadnost jednoj domovini – državi Bosni i Hercegovini. Jednom sam negdje napisao da je jedino mjesto gdje se provodi intetres države Bosne i Hercegovine njen narodni Parlament. To je i najviši sabor Bošnjaka, najviši sabor Hrvata i najviša skupština Srba u Bosni i Hercegovini. Sve ostalo je manje i za BiH i za njene narode i građane.

 

 

14. Šta za vas znači popis stanovništva i šta će po vašoj procjeni pokazti taj popis, cemetiranje stanja  poslije rata ili definitivno  novo poglavlje u BiH buducnosti, naročito Bosnjaka.

 

Popis je, prije svega, neophodan kao osnova za planiranje razvoja dijelova i cijele Bosne i Hercegovine. Umjesto da se tome pristupilo iskreno u interesu svih naših ljudi, politikanti su od jednog tehniškog pitanja napravili toliku političku zavrzlamu da se svakom normalnom zavrti u glavi. Popis treba da bude urađen tehnički stručno i znanstveno istinito, tek onda je koristan za sviju. U ovom popisu je nepotrebno radikalizirano pitanje nacionalnog ili etničkog izrašavanja Bošnjaka. To me podsjeća na vrijeme kada su nas u dijaspori razni emisari “učili” da smo muslimani. Koliko god je opravdan strah za sigurnost Bošnjaka u BiH i Evropi, taj državni okvir je naša budućnost. Pitanje etniciteta i nacionaliteta, vjere i jezika, većine Bošnjaka je motiv našim neprijateljima. Mjera je u  njihovim rukama, koliko god se mi upinjali da budemo nešto drugo, nešto što bi ih odvratilo od novog genocida. Ovdje je u našem, Bošnjačkom, iskustvu dijalektička relacija “odnosa sluge i gospodara”  iz jednog logičkog slijeda Hegelovog učenja potvrdjena u povijesti do svojih groteskno tragičnih posljedica. Ono što su povjesne odrednice našeg naroda: Bosna i Hercegovina – kao međunarodno priznata država, Bošnjačka nacija – kao konstitutivni elemenat te iste države i Islam – kao preovlađujući vjerska i kulturni faktor našeg nacionalnog bića, napadnute su u rečenom ratu do povjesnog uništenja. Ovim redoslijedom se ja identificiram. U jednoj pošteno, da ne kažem demokratski, uređenoj zemlji, pitanje naciona je folklornog karaktera i sadržaja. Pitanje individualnih sloboda je uslov bez koga se ne može (conditio sine qua non) graditi sloboda naciona.

 Razgovor vodio Ferid SEFER

Comments are closed.