Dnevnik sa sporednog kolosijeka

Jan 15, 2014
 Šta je nama Amerika
Početak maja, 2013
1. Prebrojavanje kozmičkih tijela
Vrtimo se oko dvadesete godišnjice otkako su prvi naši sunarodnjaci masovno i nasilu preselili iz nekadašnje domovine u Sjedinjene Američke države. Jer u dobroj mjeri u nekadašnjem izbjeglištvu se našla dobra većina naših emigranata. Kažem “nekadašnjem” jer niko od nas u Kolumbovoj zemlji danas sebe ne naziva izbjeglicom, jer to u stvari više nismo. Jer Amerika nam je postala naša, svakodnevna, neodvojiva od vanjskog i unutrašnjeg bića, izvor radosti i zadovoljstava, ali u istoj mjeri predmet kritika i negiranja. Dakle druga važeća domovina, čija specifična težina prilično nadmoćno preteže na vagi “tamo” i “ovdje”. Pa se pitam: šta je meni, šta je nama danas Amerika? O kojoj i dan danile raspravljamo nadugačko i naširoko, nastojeći da odgonetnemo njenu hiljadu i jednu zakukuljenu zagonetku. Ali manje – više bez većeg uspjeha. Jer rješavanje društveno – političkih i socijalnih tajni Sjedinjenih Država, mentaliteta njenih gradjana i rukovodioca, liči mi na prebrojavanje milijardi i milijardi zvijezda Kozmosa, njegovih planetarnih sistema i galaksija.
10. maj 2013
2. Pod hitno operacija
Moj slučaj ispade, medjutim, specifičan. Početkom maja prošle 2013. godine prestao sam pisati za javna glasila sudarivši se sasvim neočekivano sa ličnim iskušenjima. Istovremeno, uz bolest koja me je iznenada obhrvala, nisam više imao energije i volje da otvaram internet i pratim američka, bosansko – hercegovačka i druga bliska i daleka svjetska kretanja. Unutrašnjost bića odjednom mi postade prazna poput sasušene tikve – surahije. Ispunjena samim sobom, dovoljna samo sebi.

Najprije su mi zajaukali kičma i svi dijelovi i djelići “donjeg sprata” tijela vezani živcima i krvlju sa kičmenim stubom i njegovim funkcijama. Tokom četiri i po mjeseca, od maja do septembra, izredali su se jaki i oštri bolovi u pojasnom dijelu; u kukovima, u butinama i butnim kostima; u koljenima; u nožnim cjevanicama i okolnjim tkivima; u žilama i nervima; u petana, u nožnim zglavcima i tabanima. I svaki dio te polovine organizma u mom “bejzmentu” bolio je nekim svojim posebnim programom bolova, kao da nemaju neke jače veze sa centralnim izvorištem tih muka. Dijagnoza je, u Northwestern bolnici, glasila: moj kičmeni stub je raskliman i istrošem, istančale mu mekane zaštitne trake na rubovima zglavaka koji sada pritišču vezne živce, izazivaju lepezu različitih jakih bolova, treba pod hitno ići na operaciju!

20. maj, 2013.
3. Na jedn belaj, dodje drugi
Operacija je zakazana za 20. maj. U medjuvremenu, medjutim, pronadjoše mi u Bolnici u Elmhurstu, Memorial Hospital, krvne ugruške ispod koljena lijeve noge i u plućima. Žena mi je uočila da je lijeva noga malo natekla i osula se crvenim pjegama i pjegicama, kazala to našoj ličnoj ljekarki Emeli Vukomanović, koja je usplahireno rekla da će odmah napisati uputu za specijalističku ambulantu koja snima krvne tokovo u žilama i venama, da se vidi šta je to sa mnom.
Iste noći obavljeno je snimanje moje potkoljenice i pluća. Na snimcima su se vidjele jasno izražene crne tačke otisaka ugrušaka ispod koljena i na plućnom krilu. Odmah su me smjestli u bolničku hitnu pomoć na spratu i kazali kako moram smjesta početi sa primanjem lijeka kumadina. Doktori i sestre u mojoj bolničkoj sobi su se u medjuvremenu usplahirili, opsluživali su me do iza pola noći imajući pri tome zabrinuta lica što je mene plašilo. Narednih nekoliko dana svima koji su me obilazili pričao sam, gotovo hvaleći se, o tim krvnim klotovima i spasonosnom lijeku zvanom kumadin. Medjutim mnogi su mi odmah uzvraćali kako taj kumadin piju već nekoliko mjeseci ili čak više od godinu dana, jer nije se igrati sa ugrušcima koji izazivaju smrt kad se domognu pluća, srca ili mozga. Eto zbog toga što je kumadin već dobro poznat kao spasonosni lijek koji treba cijeniti i redovno uzimati, koji koriste tolike hljade pacijenata sličnih oboljenja, usudih se da u pozadini moje glavne teme, nešto duže opričam priču o mojoj bolesti, koja me je sasvim izbacila iz dnevnog reda moje duge svakodnevnice. A nije se više radilo o jednom oboljenju već o dva – rasklimanoj kičmi i ofanzivi krvnih ugrušaka, o jednom belaju združenom sa drugim belajem.
Poslije dijagnoze o ugrušcima planirana operacija kičme je odgodjena na neodredjeno vrijeme, kad prestane opasnost od zgrušavanja krvi. Naredna četiri i po mjeseca trpim strašne bolove, vrti mi se u glavi, gubim ravnotežu kao da me zemlja privlači sebi. Eto tada prestadoh pisati za medije, prestadoh čitati dnevne vijesti, o romnima ili ozbiljnijim knjigama nije bilo ni govora. Zbog toga sam ovom tekstu i dao naslov: zapisi sa sporednog kolosijeka. Jer u njemu je malo ili nimalo onog u šta treba duboko vjerovati, a moja zapažanja i zaključci su sporednog značenja, apsolutno onakvi kakvim ih samo ja vidim i doživljavam.
Sredina ljeta, 2013.
4. Ni po babi, ni po stričevima
Taj period teškog hrvanja sa bolovima kičme, koju Amerikanci nazivaju “sciatica” a naši prevode kao “išijaz”,
posvetio sam, oslobodjen svih drugih obaveza, dubinskoj analizi Sjedinjenih Država. I našim, bosansko-hercegovačkim ocjenam onog što je dobro i onog što je, po nama, loše i što nam kvari svakodnevna raspoloženja. Tako je ova analiza iznudjena sa moje dvije bolesti – kičmenog sistema i krvnih komunikacija – koje su obazbijedile ispražnjeni vremenski prostor za njen nastanak. Ona je izraz ljudskog htijenja da što više otkrije i dešifruje novonastale uslove življenja, uporodjujući ih sa nekadašnjim koji se neće ponoviti.

Mi smo nekad, u bivšoj Jugoslaviji, po pravilu najviše kritikovali rukovodeća tijela našeg sistema, istaknute rukovodioce i mnoge političke poteze Partije. Jer je nama Balkancima u krvi da napadamo i odričemo vrijednosti svog državnog režima i sistema, a ruku na srce svaki sistem i režim ima svoje teške promašaje koje gradjani ne opraštaju. Tako i u Sjedinjenim Državama, slobodnije nego nekad u Jugoslaviji – jer je Amerika, kako svi kažu i tvrde, najdemokratskija zemlja svijeta – iskazujemo široku lepezu prigovora svim rukovodećim i odlučujućim faktorima Država, ne štedeći “ni babu, ni stričeve”. Takva ljudska htijenja su prirodna potreba da se svi novi uslovi življenja uporedjuju sa starim, nekadašnjim, što je i sredstvo održavnja uskih veza, barem u mislima, sa domovinom.

Generalna ocjena snalaženja naših ljudi u sasvim novim, ranije malo poznatim uslovima cjelokupnog življenja i rada, glasi da smo se prilično dobro uglavili u strukturu pa i mentalitet supersloženog društeno – političkog i ekonoskog sistema SAD. Domaćini hvale naše ranije školsko obrazovanje i radinost jer su u odnosu na južnoameričke i afričke imigrante daleko spremniji za život u tudjini. Naši roditelji ne žale sredstava da finansiraju visoko, fakultetsko obrazovanje njihove djece. Čak malčice više od samih Amerikanaca koji na stavci “izdaci za školovanje” ipak nastoje da uštede, prebacujući kreditna zaduženja za obrazovne potrebe na ledja sinova i kćeri. Zbog toga medju našom školovanom djecom ima mnogo dobrih znalaca i stručnjaka, a dosta ih je na odgovornim mjestima u proizvodnji i digitalnoj industriji.
Otkrivanje novog svijeta
5. Sve ispočetka
Mjeseci i godine dolaska u SAD, prvih još nezrelih iskustava i snalaženja da se na startu dodje što brže do zaposlenja, bili su vrijeme naših oštrih ocjena i kritika američke socijalne i klasne politike. Bez obzira što nam je Amerika pomogla da fizički i duhovno preživimo jednu od najbeznadežnijih etapa bosansko – heregovačkih trauma i peropadanja u ambis beznadja tokom duge istorije.. Bilo je to u fazi predsjednikovanja Bila Klintona i vladavine Demokrata. Kada je ekonomija bila u novom zaletu a tempo povećanja zaposlenosti i smanjenja cifara nezaposlenih bila zadovoljavajuća. Naši ljudi su mogli doći do posla na svakom koraku, jer su se poslovi masovno nudili.
Ali tada je u našim redovima bilo komentara kako su nas domaćini i doveli u Ameriku da bi na našim minimalnim dnevnicama i zaradama novozaposlenih ostvarivali nove super – profite, zakidajući nam materijalna prava po američkim zakonima.. Medjutim ta faza kad su naši radili sve i svašta, uglavnom fizički poslovi na nižim radnim mjestima, brzo je minula. Jer su naši zemljaci brzo dešifrovali američku politiku zapošljavanja i zarada i počeli se uglavljivati na bolja radna mjesta sa višim i visokim zaradama, dodatnim obrazovanjima i disciplinovanim radom. Tu transformaciju pratili su komentari kako se sve, ovdje, svodi na kapitalističku eksploataciju radnika, uz što niže zarade za što naporniji posao.
Takva situacija nije mogla duže potrajati u SAD, jer je ipak glavni moto poslovanja i uspjeha bio da se radnici sa višim i boljim znanjima i sposobnostima plate otprilike približno koliko vrijede, a takvih je postajalo sve vie.

Mi smo iz domovine donijeli u svojim iskustvima i metalitetima norme o tome kako se država i društvo moraju brinuti da ne bude sirotinje niti teške eksploatacije, jer je to neprihvatljio u jednoj bogatoj velesili kakva je i SAD. Tako je sa otkrivanjem “novog svijeta” zvanog Amerika, naš novi život počeo iz početka!

Januar, 2014.
6. Socijalno – samoupravni merhamet
I ovih dana, kao što se dogadjalo protekle dvije decenije našeg svjedočenja, došlo je do otpuštanja radnika zbog gašenja nekada snažne trgovačke kompanije DOMINIKS. U decembru prošle 2013. godine najavljeno je da će nekoliko desetina poslovno – prometnih objekata robnog sistema Dominiks, inače sasvim modernih i upotrebljivih, biti stavljeno na rasprodaju, pa ko da više.
Neke robne kuće su prodate drugim velotrgovačkim sistemimna, ali dosta ih je rasformirano jer nisu nadjeni kupci. Time je više od 6.000 zaposlenih u Dominksu preko noći ostalo bez posla. “Nije mi samo zbog toga što više nemam radnog mjesta već što ću izgubiti i zdravstveno osiguranje, a novo zaposlenje je vrlo teško naći u mojim godinama. Ima poslova od dvadesetak sati sedmično, u drugim kompanijama koje stvaraju radna mjesta sa nedovoljno sati sedmično kako ne bi plaćale dopunske obaveze – za zdravstvo, za penzije, godišnje odmore i slično – pa se ne isplati takvo zapošljavanje!.”

Tako kaže jedna naša radnici iz Dominiksa, koja ima porodicu i mnogo financijskih obaveza, o čemu se u SAD ne vodi baš snažna briga, jer pojam “radni čovjek i njegova prava” nije baš na visokoj cijeni u američkom kapitalizmu. Gubljenjem posla jednog člana domaćinstva cijela porodica se nadje u neobranom groždju. U takvim situacijama ne čuju su snažni glasovi pedstavnika Države da se sa radnicima treba postupati uz poštivanje njihovih potreba i statusa. Prema našim poimanjima društvo bi, dakle, moralo da vodi računa o pravima i životnim uslovima svakog pojedinca i materijalno intervenisati kad prava radnika budu ugrožena.

Slična zapostavljanja i “zaboravljanja” običnih proizvodjača dogodila su se i u vrijeme velike krize riel – estejta kad su stotine hiljada gradjana ostalo bez svojih kuća zbog nemogućnosti da plaćaju rate uzetih zajmova. I ovih dana članovi Kongresa ponovo se natežu i zatežu sa odobrenjem sredstava za ljude koji su ostali bez posla, ne svojom krivicom, što izaziva porodične i lične traume i negodovanja. Nekoliko mjeseci nije donesena odluka pa se ljudi bez posla pitaju čiji su oni, zapravo?
Stižu, medjutim, objašnjenja da mi još uvijek nosimo u sebi socijalističko – samoupravni mentalitet merhameta, odnosno shvatanja da će država pomagati i izvlačiti iz kriza sve one koji su prisiljeni da bankrotiraju i radnike koji ostaju bez posla. Do toga, medjutim, neće doći jer u kapitalizmu nisu dobro došli mehanizmi koji izvlače iz materijalnih teškoća sve one koji dolaze u krize, jer to nije formula ekonomične proizvodnje i vrjednosti roba. Takva praksa izazvala bi našu nekadašnju krilaticu “merhametli ekonomije” koja glasi: nek ja imam radno mjesto, a lako ćemo sa radom i zalaganjem! – koja je ugrozila čitav ekonomski sistem, jer bez oštrih uzusa nema rentabilne i unosne proizvodnje. To nije u skladu sa kapitalističkim motom da svako treba da se brine o sebi i da radom i profitom treba dokazati sposobnost i pravo na ekonomski opstanak. Jer kad bi se svima koji zapadnu u teškoće omah materijalno pomagalo – došlo bi do slabijeg rada i manjih profita. Do toga, medjutim, neće doći, jer senatori nisu spremni da unaprijed priznaju normalnu egzistenciju pojedinaca i ekonomski sistema i proizvodjača, bili oni ili ne bili zaposleni.Ipak, uz svaku čast zakonima ekomije kapitalizma, obični ljudi, mali ljudi i proizvodjači moraju dobiti dodatnu pomoć u danima kriza.
Januar, 2014
7. Zakonita ponašanja supersile
Sjedinjene Države su sve snažnija svjetska supersila, ekonomski, financijski, militaristički, politički itd. Kad se okupe na sijelima naši zemljaci medjutim, ističu mišljenja da se SAD ponašaju suviše nasilnički i “uobraženo” na svjetskoj sceni i kroje drugim, manjima narodima i državama ekomske, političke i vojne mjere, kako bi zadovoljile dugoročnu strategiju daljnjeg jačanja svoje države. To pokazuju intervenicije i krvavi sukobi u Iraku i Avganistanu, a zatim i u svim islamskim zemljama sjevera Afrike i Bliskog Istoka. Kako je poznato na trim područjima došlo je do velikih promjena, ponegdje uz prolijevanja krvi, kako bi Amerika obezbijedila poštivanje svoje doktrine o širenju uslova za uvodjenje demokatije tamo gdje preovladjuju dikature.
Naši kritičari su formalno u pravu ako se zaborave istorijske i savremene zakonitosti ponašanja super – sila. Pri stavljanju primjedbi na medjunarodnu politiku po pravilu se kritika usredsredjuje na političke stranke, Republikance ili Demokrate, i njihove vodje – predsjednike Država. Pri tome se gubi iz vida nacionalna, etnička, rasna, jezička ekonomsko – socijalna, kulturna, religiozna multistrukrura Država i slično, koju je odredila praksa stvaranja Država dolaskom sve novih i novih imigranata posljednjih sto godina kao i savrenom razvoju i apetitima predstavnika svih tih grupacija. Ako, recimo, treba oružano intervenisati, bolje rečeno zaratiti, sa Sirijom, dogadjaji su pokazali da ta odluka ne zavisi samo od Predsjednika Država. Jer u strategiju odnosa sa drugim državama i načinima inter- vencija petljaju se mnogi državni i nedržavni resori, stranke, grupe, komiteti itd. A uz to i ostale velike sile vijeta kao i Ujedinjeni narodi. Tu i obavezni uticaji religija i različitih religioznih grupa igraju itekako važnu ulogu. Pa kad se sve to iskaže, uskladi i stavi u pogon – konačna odluka ispada prema zakonitostima ponašanja velesile koja sebi uvijek dozvoljava više nego što smatraju i žele “obične” države i “obični” ljudi. Uz spoznaju da velesile liče na teške slonove: dok surlom sa visokih grana gutaju svježe i zdravo zelenje, dotle oni teškim nogama pogaze desetine kilograma isto tako svježe i zdrave trave, što bi se moglo nazvati “kolateralnom štetom ishrane” jednog ogromnog organizma. Materinski odnos SAD prema Izraelu mnogi podržavaju jer smatraju da su tu SAD sasvim u pravu jer je Izrael stalno ugrožen od Arapa. Premda, kad se stvar rasčlane na pojedinosti, ne ispada baš tako. Ali uprkos svemu SAD se nikad neće odreći maksime da je Izrael najvrijedniji prijatelj Amerike i da ga treba očuvati i jačati po svaku cijenu. Eto i ta divergencija uzrok je što su u arapskim muslimanskim sredinama brzo rapiruju netrpeljivost i mržnje prema SAD.
Sve to predugo traje
8. Kao u ključalom loncu
Počesto mi dugotrajna burna situacija u SAD liči na ključali lonac. Svako jutro na TV stanicama u Čikagu redaju se izvješataji o zločinima, sudarima automobila, napadima na žene i djevojke koje nasilnici usred dana salete, odvuku do obližnjeg parka ili zida, pa siluju uz krvave udarce, počesto i ubistva. Čikago ima jaku, dobro organizovanu policiju, koja, medjutim ne može dokraja efikasno da stane ukraj puškaranjima i ubistvima, jer su akteri nereda organizovani u gangove, gdje svi polažu zakletve da neće izdati drugare, inače im slijede smrtne presuda razbojnika.
Žrtve gangova su često i sami policajci i njihovi “oficiri” jer izazivači nereda ne drže do naredbi i uputa organa reda. Počesto se upitam jesmo li još uvijek u vremenima poznatih američkih pripadnika mafije, poput družine Al Kaponea, koji su sve do 1941. godine vladali velegradovima.
Kontradikcije i sudari karakteristični su i za više i visoke organe i pojedince državnih organa. Svjedoci smo kako se u Kongresu već četvrtu godinu natežu da izazovu što oštrije sukobe Demokrata i Republikanaca vezane uz primjenu novog zakona o zdravstvu, nazvanog OBAMAKER, odnosno “Obamina briga”. Time se jedna velika i plemenita akcija – obezbjedjenja približno jednakih uslova za opšte zdravstveno osiguranje – kompromituje, ovog puta nastojanjem Republikanaca u Kongresu i konzervativnim medijima da sve što je vezano uz taj “Obamin zakon” diskvalifikuju i negiraju i eventualano obore ili radikalno izmjene u svoju korist, jer im ne odgovora ni jedan usjeh Obamine administracije. Tako ispad da se putem odobrenja i primjene novog zakona o zdravstvu poboljšavaju uslovi života ljudi SAD, ali da je to samo polovična strana te akcije. Jer nasuprot Demokatama Republikanci idu da obore i zakon i prevlast Obame i demokrata u SAD. Ispada, dakle, da polovina predstavnika zakona u SAD radi za “ovu” stranu, a druga polovina za “onu” drugu. Traje to već decenijama i donekle negira da se u demokratskom hrvanju dvije stranke nalaze najbolja rješenja. Ponekad je od toga više štete nego koristi.
MUGDIM KARABEG
Comments are closed.