Velike oci gladnoga covjecanstva

Feb 07, 2014
Dnevnik sa sporednog kolosijeka (3)
 VELIKE OČI GLADNOG ČOVJEČANSTVA
1. 25. januar 2014.: nema za život, ali ima za ubijanja
Već danima nameće mi se jedna otužna tema za moj dnevnik. Vjerovatno sam sve više u vodama sentimentalnosti, do grla zahvaćen čas ledenim, čas ključalim virovima vlastitih optužbi i protesta protiv onih koji diktiraju sudbinu svijeta i cijelog čovječanstva, ali im je teško odrediti pravi indetitet i adrese. Riječ je o djevojčicama i dječacima, negdje do 13 ili 14 godina, koji nas uporno prosmatraju sa televizijskih ekrana, tužno da tužnije ne može biti. Molećivo i bez ikakvih prijetnji i prigovora za svoje sudbine, uz povremenu provalu suza patnji i nemoći, koje od očiju do brade ostavljaju tamnjikave, čini mi se prljave tragove.
Te poglede nazvao sam “velike oči gladnog čovječanstva”. U njima tako neposredno vidim glad i neuhranjenost mladog naraštaja, koji jednostavno nema šta da jede. Pa su im trbusi bolesno naduveni zbog gasova koje radja glad i korišćenje pokvarene hrane sa djubrišta; pa im rebra ostavljaju vidljive otiske ispod kože na tijelu; pa im strše, kao na strašilima, mršava ramena, oštra koljena i laktovi. Živuckaju ta gladna i nesrećna djeca tamo negdje u unesrećenim afričkim i azijskim zemljama, kojih tu i tamo ima i u Južnoj Americi, kao i u svim dijelovima zemljine kugle, a posigurno i u našoj BiH. Izloženi dezinterijama, tifusima, malarijama i trovanjima. Čovječanstvo ne može da pronadje sredstva da bi se pomoglo toj djeci koje usmrćuje glad. Jer, zaboga, državama trebaju velike sume za nabavke borbenih aviona, raketa, tenkova, municije… A za to ima i mora biti novaca, prije četiri hiljade godina, prije hiljadu ljeta, prije jednog vijeka i narednih vijekova… A gladne oči mlade generacije postajaće sve veće da u njih stanu sve veće tuge i sve veće patnje. I sve će se to ponavljati u narednim vremenima.
2. 26. januar 2014: kad bi svi ljudi svijeta…
Dogadja se tako novinaru da je dugo suočen sa nekom tugaljivom temom, ali da stalno misli kako o tome ne treba pisati jer svi o tome već sve napamet znaju i kako će velika većina zažaliti za izgladnjelim, ali neće ništa činiti da riješi taj problem. Ali na tome će se sve završiti jer ni problem niti rješenje nisu u njihovim rukama. A bogme ni u mojim.
Imam medjutim jednog drugara koji me uvijek pri raspravama o takvim temama upita: zašto već jednom svi ljudi svijeta ne ustanu na noge i daju svoj doprinos da se takve pojave eliminišu i onemogući njihovo ponavljanje, uz zabranu svih ratova i pobjedu dobra?
Eh, kad bi moglo tako biti da svi ljudi ujedinjeni ustanu protiv svakog rata, protiv teških zločinaca i kriminalaca, protiv pljačke zajedničke imovine i nepravedne raspodjele narodnog blaga i novaca izmedju najbogatijih i bogatih na jednoj strani, i srednje klase odnosno siromašnih na drugoj!? Kako da se stvori takva snaga i poluga kad se na sve strane dogadjaju nepravednosti i nepravilnosti, kad se ratnim sukobima pristupa kao nekim igrama na celular telefonu, kada nam cijela dosadašnja istorija čovječanstva govori da nikad nije bilo takvih ujedinjenih bitaka za dobro protiv zla, jer je barem polovina čovječanstva gluha za takve poduhvate?
Da bih na neki način dokazao konktretno kako ne spadam medju one koji viču: brigo moja predji na drugoga! – odlučih da svaki mjesec šaljem dolarsku pomoć ugroženim, gladnim i zapostavljenim maloljetnicima. Znam da ta moja pomoć ne može biti velika i da će biti samo jedna dodatna kap u okeanu nepravdi i potreba stvorenih ljudskom sebičnošću, ali će ipak pojačati uvjerenje da postoji tračak spremnosti da se svijet i u njemu ljudi uljude!
3. 27. januar 2014: bogatstvo i siromaštvo
Znam i svi znamo da postoji vječna tema razlika i sudaranja bogatstva i siromaštva. O njoj duboko razmišlja i analizira šta može na tom polju uraditi i predsjednik SAD Barak Obama. Prije nekoliko dana u godišnjem obraćanju naciji Amerikanaca još jednom je podvukao da u toj oblasti ima itekakvih dugogodišnjih nepravdi koje treba ispravljati.
Jedna od tih kontradikcija je stagnacija visine satnica i nadnica u SAD. Dugo, veoma dugo nadnice u prosjeku stagniraju na oko 7 dolara po satu, prema je u medjuvremenu američka ekonomija napredovala i u tehničkom i u količinskom smislu. To škrto plaćanje zaposlenih ne stimuliše zaposlene na bolji i kvalitetniji rad i podstiče nezadovoljstvo cijelim financijskim sistemom u SAD. Pa je Obama odlučio da nadnice podigne na 10.50 i više dolara.
Ta Predsjednikova izjava potresla je košnicu prepunu ljutih pčela. Odmah su se javili razljućeni Republikanci tvdnjama da takve odluke može donositi samo Kongres a nikako pojedinac, makar on bio i šef Država. Iznose se argumenti da će veće zarade tražiti i veće isplate zaposlenim od strane vlasnkika komnapnija i njihovih vodećih komiteta i dovesti do usporavanja i smanjenja zaposlenosti, jer će mnogi dobiti otkaz. Dakle visoki kapital neće da se odrekne svojih stabilnih i visokih profita, ma kako se to negativno odražavalo na raspoloženja zaposlenih i njihova nezadovoljstva stanjem u ekonomiji i nepravednoj, eksploatatorskoj rapodjeli narodnog dohota.
4.) 28. januara, 2014.: Obama prevrće list
Republikanci, medjutim, okrivljuju Obamu za sve nepovoljne pojave i negativne manifestacije ekonomije, finansija, odnosa sa svijetom itd. Na jednoj strani Obama u obraćanju naciji poletno tvrdi da je ekonomija krenula stazama jačanja; da se unapredjuje energentski bilans SAD obezbjedjenjem sve više domaćeg goriva i energije; da je zdravstvo nakon reformisanja na svojim nogama; da je otvoreno mnogo novih radnih mjesta; zabilježene su ozbiljne akcije onemogućavanja štetnih posljedica promjene klime; da su se povećala investiciona ulaganja u programe koji donose nove profite. Obama se naročito okomio na kongresnu destrukciju Republikanaca u oba doma Kongresa i na povećanje razlika u sticanju novog dohotka, jer bogati se i dalje bogate.

Najavljući povećanje isplata za satnice radnika Obama je rekao da će to raditi zajedno sa Kongresom. Ali ukoliko se nastave destrukcije Repulikanaca u Kongresu, kočenjem svih Obaminih inicijativa i poduhvata, ostvarivaće sve zamisli sam sa Demokratama, ono što mu dozvoljavaju zakoni. On je rekao: “Poslije četiri godine ekonomskog rasta, povećavanja zarada korporacija i povišenih vrijednosti akcija na berzama, prosječne nadnice su na starom nivou. Nejednakost izmedju bogatih i onih “srednji” se povećala umjesto da se smanji”.

Ipak gradjani kao da nisu objema rukama prihvatili devizu o smanjenju jaza izmedju bogatih i siromašnih. Premda ih 40 odsto izjavljuje da smanjenje nejednakosti jeste “apsolutni prioritet” SAD, na tome ostaje sve, nema vrele i energične inicijative i akcije da se odstrane uzroci takvog stanja. A sve dok gradjani masovno ne stanu iza te devize i masovno ne zatraže odlučne akcije uspostave pravde u sferi raspodjele dohotka, neće biti odlučnih pomaka. Medjutim protivnici Predsjednika izjavljuju da je i prošle godine u poruci naciji rekao da treba obezbijediti predškolsko obrazovanje za svu djecu, u čemu je postigao samo polovične rezutate, pa se ne očekuje mnogo ni od najnovijeg obećanja. Njegove inicijative obezbjedjenja novih zakona i mjera ograničavanja opasnog oružja u narodu takodje su stale na pola puta zbog otpora moćnog lobija proizvodjača oružja u SAD. Nije mnogo uradjeno ni u sferi rješavanja akutnog problema sranih državljana u SAD koji nemaju američko državljanstvo niti ogovarajuće dokumente , premda preko 11 mliona takvih nedefinisanih “Amerikanaca” nemaju potrebna prava da u SAD slobodno rade, plaćaju obaveze, školuju djecu itd, na što se čeka vceć godinama.
Obama je još jednom zatražio donošenje odluka i propisa da sve žene koje rade moraju za isti trud dobijati iste zarade. Pripadnice ljepšeg pola” koje su bila prisutne Obaminom izlaganju na te njegove riječi radosno su uzvikivale i odobravale, možda ipak sumnjajući da će i ovog puta dobre namjere Predsjednika ostati samo njegov optimistički uzvik! Ili će činjenica da “prevrće list” u negativnim odnosima sa Republikancima istrajati da uradi ono što je naumio?
5.) 26. januar 2014: Neće biti povlačenja
Obamina prijetnja da će raditi sam na
donošenju novih mjera korisnih za srednji stalež gradjana u SAD izazvala je “režanje” i neslaganja brojnih protivnika. Rečeno je kako jedino Kongres može donositi nove mjere, a ne pojedinci makar se radilo i o Predsjedniku. Ali postoje takodje propisi i norme da predsjednik može sam donositi mjere i potpisivati nove odredbe, ukoliko to ne utiče bitno na američki političko – pravni sisterm. To su već oprobane i praktikovane “izvršne naredbe” šefa Bijele Kuće koje se mogu zaustaviti ili mijenjati jedino nakon zajedničke kongresne akcije preispitivanja korisnosti svake naredbe.
Dakle bićemo još jednom svjedoci dvoboja Demokrata i Republikanaca i na tom polju koje je rezervisao za sebe i Demokrate Barak Obama.
Predsjednik nije mnogo govorio o primjeni u praksi odredbi novog Zakona o zdravstvu. Ipak iz onog što je rekao proizilazi da je taj Zakon ono najbitnije za američke gradjane, pogotovo za one koji do sada nisu imali nikakvo zdravstveno osiguranje. Ali sve ukazuje da će bitka za doslovnu primjenu i bitne izmjene tog Zakona potrajati u Kongresu, jer Republikanci računaju da je na tom području Predsjednik najranjiviji.
Razmišljam, još jednom, kako bi za SAD bilo najkorisnije da obje stranke uporno rade na primjeni onog što se bez sumnje pokazalo kao korisno za sve gradjane i izbjegnu praksu da se Republikaci odipuru svemu onom što je novog kod Demokrata ili obratno. Jer ako svaka stranka bude i dalje uporno branila i tražila ono što misli da je najpovoljnije, proces usaglašavanja i donošenja najboljih rješenja odvijaće se puževim korakom, što usporova brži razvoj SAD: A to je ono najgore!
MUGDIM KARABEG
Comments are closed.