Kako su demonstranti znali gdje i šta treba paliti?

Feb 19, 2014

 

Sarajevski novinar i publicista Amir Misirlić na svom blogu ‘Sito sjeckano’ osvrće se na građanske proteste u BiH kroz devet ključnih činjenica o kojima se šuti, a kroz koje se nameće pitanje: Ko je organizovao, odnosno izmanipulirao bh. proteste?!

Ne znam kako to što se dešava u posljednjih deset dana u Bosni i Hercegovini izgleda nekom sa strane. Možda romantično, možda izuzetno, možda kao potvrda naše demokratske zrelosti, možda kao primjer za ugled i možda se zbog toga protesti počinju prelijevati preko granica Bosne i Hercegovine i u susjedstvo. Preko državnih granica, da budem precizan, ali entitetsku granicu ne prelaze. Građani Republike Srpske žive u miru i rahatluku, u blagostanju koje u startu obesmišljava sve proteste. Ili je to ili nešto drugo u pitanju, tek tamo protesta nema. A zašto ih nema, to je jedno od pitanja na koja se mora odgovoriti, ako se želi shvatiti prava priroda ovih protesta. I ja ću postaviti nekoliko pitanja ne pretendujući da na njih dam odgovore i računajući na zdrav razum svakoga ko bude ovo čitao da sam ponudi svoje odgovore. Pitanje prvo: Zašto su protesti počeli baš kad su počeli? Ovo je pitanje ponajviše vezano za Sarajevo. Zašto baš 7.februara na dan kad je trebala početi “Sarajevska zima” i dan uoči obilježavnja tridesete godišnjice XIV zimskih olimpijskih igara? Slučajno? Odavno sam prestao vjerovati u takve slučajnosti. Možda je samo trebalo osujetiti ovaj grad i ovu državu da podsjete sve one koji im osporavaju bilo kakvu sposobnost samoodrživosti i bliskost sa civilizacijskim dostignućima, da podsjete svijet na to kako smo prije trideset godina sve to imali i sve to mogli. Neko je umjesto tih slika želio poslati u svijet sliku rušenja i razaranja. I u tome je i uspio. Pitanje drugo: Kako je moguće da su protesti bili do te mjere usklađeni na cijelom prostoru Federacije BiH? Naprosto zadivljuje visok stepen usklađenosti, kada je način djelovanja demonstranata u pitanju u svim gradovima gdje su se demonstracije desile. I u Tuzli i u Sarajevu i u Mostaru i u drugim gradovima su se desile paljevine državnih institucija. I to gotovo na identičan način. Shvatio bih da je  u jednom ili najviše dva grada to nekome palo na pamet. Ali da baš svi istovremeno sami od sebe dođu na ideju da potpale zgrade kantonalnih vlada? Malo nevjerovatno. Osim u slučaju da iza svega ne stoji jedan jedini organizator. Paljevine su počele kao pritiskom na dugme i kao pritiskom na dugme su i prestale. Već u subotu više niko nije palio. Moguće da su se preko noći demonstranti koji su to radili dozvali pameti i odlučili da više to neće raditi. Moguće jeste ali u nekoj drugoj dimenziji, sa drugačijim ljudima. Na ovoj planeti ljudska bića se naprosto ne ponašaju tako. Dakle, dobili su nalog od nekoga da sa tim prestanu. Od nekoga koga slušaju. I odmah da se razumijemo uvjeren sam da ogromna većina demonstranata nije ni znala da je u bilo čijoj službi i vjerovala je u izvornost svog bunta. Dovoljno je u svakoj grupi demonstranata imati po dvojicu spremnih da naprave belaj, a ostali će krenuti za njima. Jer ko iole poznaje psihologiju mase zna da ih i ne treba više da potpale masu, a onda će masa dalje da potpali šta god treba. Pitanje treće: Ko to ide u “mirne demonstracije” noseći molotovljev koktel sa sobom? Demonstracije su najavljene kao mirne. I zašto bi neko na takve demonstracije sa sobom nosio molotovljev koktel? I zar smo mi zaista nacija hemijski izrazito osvješćenih građana pa nam svaki klinac zna napraviti tu smjesu? Ili je neko za njih napravio te smjese pa ih podijelio na licu mjesta? U policijskim izvještajima se već pojavljuju informacije o automobilima koji su kružili oko demonstracija i dijelili kamenje, benzin i molotovljeve koktele. Pitanje četvrto: Kako su demonstranti znali gdje i šta zapaliti da šteta bude najveća moguća? Tek se kasnije otkrilo da su oni što su upali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine išli direktno na Istorijski arhiv da ga zapale znajući da će tako šteta biti najveća i da papir najbrže gori. Logično, ali je nelogično da prosječan demonstrant koji nikad nije ni ušao u predsjedništvo čim upadne u tu zgradu u svoj toj frtutmi zna gdje se šta nalazi. Kao da je prije tog upada dobro isplanirao gdje treba da udari. Pitanje peto: Kako su se političari i ljudi u vlasti našli u demonstracijama? U ponedjeljak gledam demonstracije ispred Federalne vlade i, što bi rekli “Rokeri s Moravu”, s oči ne verujem. Na pregovore s federalnim premijerom ide tročlana delegacija ispred nestranačkih demonstranata i dvoje od troje u toj delegaciji prepoznam kao stranačke ljude. Djevojka je predsjednik Mjesnok odbora Saveza za bolju budućnost Dobrinja A, a tu je bio i Bekir Đedović vijećnik u Općinskom vijeću Vogošća (opet ispred SBB-a). Moguće da ogromna većina okupljenih nije pojma imala o stranačkom backgroundu ljudi koje je poslala na pregovore, ali taj stranački backgorund je evidentan i neupitan. I onda se postavi pitanje jesu li to protesti protiv vlasti ili protesti za vlast. Odnosno pokušaj da neko ko u izbornom procesu nije došao na vlast to ostvari uz pomoć ulice. Istovremeno je društvene mreže preplavila slika uplakane žene koja moli policajce da se pridruže demonstrantima. Medijski savršena situacija. A onda saznamo da je dotična gospođa žena Denisa Gratza predsjednika Naše stranke Bosne i Hercegovine. Bivša doduše. Ali ako je žena bivša nije stranka. Tako da nisam više siguran jesu li ovo bili protesti gladnih radnika ili protesti gladnih političara i njihovih žena. Pitanje šesto: U čije ime govore demonstranti? Ovo je čisto matematičko pitanje. Zadatak za niže razrede osnovne škole. Ako skup građana Sarajeva sačinjava, prema popisu, oko 350.000 stanovnika i ako na proteste izađe njih 300 koliki je to procenat? Hajde, radi lakšeg računanja zaokružimo da ih je bilo 350. Koliki je to procenat? Nije to uopšte procenat. To je promil. To je jedan jedini promil ukupne populacije ovog grada. Izašao je po jedan na svakih hiljadu. Sa ambicijom da govori u ime ostalih 999. Možemo mi imati simpatija koliko god hoćemo prema nekome, ali matematika je neumoljiva. Zamislite sada političara koji na izborima dobije jedan promil glasova i ima pretenziju da smjenjuje i postavlja vlade. Ispao bi smješan. A što bi rekao Balaš “smiješnih imamo više nego što nam treba”. Pitanje sedmo: Kako to da niko u protestima nije prozvao tajkune? Kako uopšte objasniti bilo sebi, bilo nekom drugom kako niko od svih tih silnih protestanata nije prozvao ljude koji su im direktno uništili firme? Koji su ih otkupili certifikatima koje su nabavili u bescijenje, a onda te iste firme uništili? Novopečeni kapitalisti u Bosni i Hercegovini, kakvi god bili, u ovim protestima su bili zaštićeni. A vrhunac perverzije je bio kad su demonstranti u Tuzli za novog premijera tog kantona predložili čovjeka čija firma državi duguje dva miliona maraka na ime poreza. Pravi lik za premijera, nema šta. Pitanje osmo: Kako to da protesti nemaju ideološka obilježja? Sve ono što demonstranti traže jeste dobrim dijelom povratak na neka socijalistička rješenja. I onda ne da čudi nego je nevjerovatno da niko nije izgovorio riječ socijalizam, da se nisu pojavile crvene zastave i Titove slike. To samo govori o tome do koje su mjere ovi protesti izrežirani. Jer oni koji stoje iza svega dobro znaju da je to crvena krpa kojom bi mahnuli pred očima velikim igračima iz međunarodne zajednice. A kad bi oni zatražili uvjeren sam da nema tog ministra sigurnosti ili bilo čega koji ne bi dobro prebio “svoj narod” za njihov hatar. I to u roku od odmah. Pitanje deveto: Ko je organizovao ili barem ko je izmanipulirao ove proteste? Svi slute, ali niko neće javno da izgovori odgovor na ovo pitanje. Nisam ni ja levat pa da ga napišem. Ali još za turskog vakta postojalo je u pravosudnom sistemu pravilo da ako ne znaš ko je nešto učinio prvo utvrdiš ko ima najviše koristi od učinjenog djela. Izvor: blog Sitno sjeckano/Piše: Amir Misirlić Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Znamo.ba

Comments are closed.