Ja sam dijete Srebrenice

Feb 28, 2014

Prenosimo izlaganje Senade Cvrk Pargan koje je bilo dio naucnog skupa u hotelu “Palmers House”na temu Etnonacinalizam i negiranje genocida odrzanog 27.Februara 2014

Ja sam dijete Srebrenice. Dijete kome je rat ukrao najvazniji dio zivota – mladost I tinejdzerske uzitke. Dijete koje se radovalo zivotu I uzivalo svaki tren ljepote, do momenta kada su dusmani upali u moju kucu I zapalili je. Time su unistili moje djetinjstvo, jer su sagorjele sve slike iz tog zivotnog perioda I to meni pred ocima. Unijeli su mi strah u dusu, ulili nesigurnost u srce. Nisam bila naucena da se nosim sa neimastinom, nisam znala sta znaci neostvariti zazeljeno, nisam znala sta znaci biti gladan I neimati nadu kada ce biti hrane na stolu,

Senada 1

 

a posebno nisam mogla zamisliti da cu bjezati od smrti pred rafalima mitraljeza, ili kriti se od kise granata, u borbi za goli zivot. Borba!!! Cetiri godine, paljenja domova, ranjavanja, krvi, pucanja, gladi, straha, nesanice, suza. Prezivljavanja. Odrastala sam na grub nacin. Sazrijevala prije vrmenena. Shvatala zivot prerano. I zeljela da prezivim. I ja I moji prijatelji I moja familija, I moji poznanici, I moji neznanici. Molila se Bogu. Jer je Bog bio jedini spas za sve nas. Spasio je moju majku, od sigurne smrti. Tog popodneva dok je sjedila u kuci, I kada ju je snajpersita ranio u lijevu ruku nisaneci na nju kroz prozor nase kuce. Ruka je raznesena, ali mama je prezivjela. Kasnije sam tog istog dana pokupila raznesene kosti njenih prstiju I dijelove koze koji su bili prosuti po zidovima I po podu sobe u kojoj se nalazila kad su je ranili. I bila sam zahvalna Bogu. Mogla sam umjesto te koze I kostiju, kupiti ostatak majcinog tijela I to mrtvog.  Bila sam sretna jer je prezivjela zamisljenu smrt.

Sjecam se takode dana kada sam dobila kilogram bijelog brasna poslije mnogo mjeseci od jednog prijatelja, I kako sam s velikom radoscu u srcu mijesila tijesto za hljeb sa nadom da cu konacno okusiti pravi zalogaj. Dok sam u tim zanosnim momentima s paznjom mijesila I cuvala svaku prasku brasna da ne ispadne iz zdjele, granata je pala na sprat od kuce. Geleri su padali svuda oko mene, I kuca se pocela rusiti. Istrcala sam vani u pravcu susjedne kuce, kako bih se sakrila u zasticeni podrum, ali vjerujte, zdjelu u kojoj sam mijesila hljeb nisam ispustala iz ruku. To je bila jedina nada da se moja familija I ja nahranimo poslije dugo vremena I nisam smjela niti po cijenu zivota rizikovati nasu sansu. Spasila sam hljeb, sebe I obradovala nase stomake sa mehkim, glatkim zalogajem koji je bez gruboce klizio niz nasa isparana, izranjavana grla, sto su izazvali kukuruzni kocanji koje smo do tada stalno jeli umjesto hljeba.

Mnogo je tuznih dana iz tog perioda, a jedan od najtuznijih bio je kad je moj najbolji, skolski drug Senad Dzikanovic, nagazio na minu, dok je prelazio sa drugovima iz jednog u drugo selo. Vijest je stigla do mene munjevitom brzinom. Satima sam skamenjena sjedila na pragu kuce jecajuci u bolu. Nismo znali da li je Senad ziv ili ne, jer su ga cetnici pokupili sa mjesta nesrece, dok su se njegovi ostali drugovi sa kojima je bio uspjeli izvuci. Neki od njih su zadobili povrede, ali su uspjeli da prezive. Bol koju sam osjetila gubitkom moga najboljeg prijatelja bila je neopisivo jaka I ostra, nisam osjecala niti vrijeme koje je teklo u nepovrat, niti sam zapazala pucnjavu I granate oko mene, sve je postalo nevazno. Smisao za nastavak zivota I borba za goli opstanak gasili su se u meni. S njim je otisao dio mene koji se nikada vise nije vratio. Osjecala sam se prazno I porazeno. Bog je prestajao da se osvrce na moje molitve. Poceo je da uzima od mene moje najdraze. Sjecam se te noci, I danas poslije 22 godine kao da je jucer bila, noci koja mi je pokazala kako covjek moze da bude jaci od bilo ceka na svijetu, kako covjek I kad ne zeli mora da zivi, I kako covjek mora da prihvati sudbinu, koja nije dobrodosla.

U toku rata u Srebrenici svi smo oskudjevali sa odjecom takode. U toku zima, osipali smo stare dzempere I od njih ispletali nove dzempere ili rukavice, ili kape I salove. Ja sam nekako zeljela da brigu I svoje crne misli odagnam od sebe da bi se lakse nosila sa situacijom, pa sam satima sjedila kraj prozora dajdzine kuce u kojoj smo bili kao izbjeglice I plela. Mama me naucila tome. Plela sam za svakoga po nesto. A najteze mi pada kada se sjetim kape koju sam isplela za mog rodaka Azema Memisevica kojeg su svi poznavali po nadimku – Faca. Osula sam stari mamin dzemper, koji je bio crne boje I od te vunice isplela kapu za svog rodaka. To je bio covjek kojega sam smatrala svojim starijim bratom, I koji mi je na neki nacin pomagao da prebrodim teske trenutke rata. Nasa rodbinska veza bila je samo dodatna karika ljubavi koju smo gajili jedno prema drugom. Kada sam Faci dala kapu toga jutra, prije njegovog polaska u borbu, pogledao me je svojm toplim ocima, punim ljubavi I zahvalnosti, a onda cvrsto zagrlio I poljubio u obraz. Imala sam osjacaj kao da se oprasta od mene. Iz mog zagrljaja otisao je ziv I zdrav u borbu, a u kasnim popodnevnim satima, njegovi suborci su ga donijeli mrtvog izpred moje kuce. Toga dana moj rodak Faca je poginuo od neprijateljskog metka, a na glavi mu je bila kapa od crne vunice koju sam mu ja isplela, sva u krvi. Bog je uze jos jednog andela iz mog zivota, a meni ponovo zario bol u srce ovim gubitkom. I danas kad vidim da neko nosi crnu kapu na glavi, ja se vratim u taj kobni dan I ponovo oplacem mog rodaku Facu.

Senada

 

Eso Mehmedovic. Ranjen u nogu. Metak ostao u tkivu I prouzrokovao trombozu. Noga pocela da truhne. Imao je samo 25 godina. Prijatelj moga brata, a meni bio I brat I drug I savrsenstvo dobrote. Mjesecima se borio s tim bolovima, umirao svake sekunde lagano. Lezao je u ratnoj bolnici u jednom selu koje i nije bilo tako blizu sela u kojem sam ja sa familijom zivjela kao izjeglica. Obilazila sam ga jako cesto. I kad god bih imala nesto hrane, odvajala sam dio za njega I nosila mu u bolnicu. Nas poslednji susret bio je na dan njegove operacije. Kada je doktor donio odluku da se Esina noga mora podhitno osjeci, jer tromboza zauzima maha I moze ga ubiti. Njegova poslednja zelja je bila da mu nadem cigaretu I da mu je donesem prije doktorskog poduhvata. Znao je da cu zemlju prevrnuti da mu ispinim zelju. I jesam. Prvi I poslednji put u zivotu sam ukrala. Moj dajdza imao je nekoliko skrivenih cigareta u svojoj kuci za koje sam samo ja znala. Ukrala sam jednu I odnijela je to jutro Esi. Konacno se pojavio bljestavi osmije na njegovom licu. Sa tako ocitim zadovoljstvom I uzitkom je izvlacio dimove te cigarete, a ja sam ga njezno milovala po kosi, sjedeci pored njega na njegovom bolnickom krevetu ratne bolnice. Zelio je da odem kuci, a ja sam zeljela da ostanem tu dok se operacija ne zavrsi. Ipak sam ga poslusala. Operacija je zapocela tacno u 2 po podne. U selu je bio mukli tajac. Znali smo svi sta ce se dogoditi. Esine muke su zapocele. Tacno smo znali kada je doktor poceo da mu sijece nogu, jer je njegov jauk I krik od bola bio toliko jak da se culo sve u nekoliko obliznjih sela. Svi smo plakali. I moj brat, I moja majka, I moj otac, I cijelo selo. Tuga nas je gusila, osjecala sam da slijedi ono najgore. Poslije 15 minuta, Esini krici su zasutili, I stigao nam je glas da je nas Eso podlegao. Nije prezivio. Jos jedna smrt, jos jedna rana na mom srcu, jos jedan gubitak koji ce da boli cijelog zivota I nikada nece biti prezaljen.

Nizali su se mjeseci, pogibije, odlasci mojih najdrazih u nepovrat, a ja sam gubila vjeru u Boga. Bilo je sve teze I teze, nositi se sa zlom koje nas je pritiskalo sa svih strana. U Srebrenici je bilo oko 40 000 ljudi sto mjestana sto izbjeglica iz susjednih gradova I sela. Ljudi koji su se borili da prezive. Glad i nemoc, bolesti I zaraze, napadale su nas nemilosrdno, nismo imali lijekova niti sredstava da budemo pomognuti od strane doktora. Bolnica se punila ranjenicima, a doktori su bez adekvatnih uslova pokusavali spasiti zivote neduznog stanovnista. Cak su jednom vojniku morali osjeci nogu testerom za drvo, a prije toga su ga napili domacom rakijom, koja je posluzila umjesto anestezije. Od gladi je trogodisnje dijete umrlo ocu na rukama, pred vojskom Holandskog bataljona, koji kao nisu mogli da pomognu. Neprijatelj je napadao svim sredstvima. Cak ni humanitarnoj pomoci nisu dozvoljavali da u skladu sa dogovorom, doputuje od nas. Izgladnjavali su nas. Nismo imali soli mjesecima. Postajali smo aveti vlastitih tijela. Postajali smo logor smrti. Moja majka je postajala sve slabija. Zbog nedostatka lijekova, artritis je zauzimao sve kosti njenog tijela I pretvarao je u invalida. Tesko je mogla hodati. Brinula sam o njoj kao o vlastitom djetetu. U tom svom bolu, I patnji, I gladi, I golgoti, docekali smo I taj gobni Juli 1995 godine. Vijest da je Srebrenica pala, I da se trebamo povuci iz svojih kuca, prosirila se kao crna magija medu narod. Svi sposobni muskarci, uputili su se preko suma u pravcu Tuzle, a zene I djeca u pravcu Potocara. Receno nam je da za nase muskarce, Srbi otvaraju koridor, kojim ce bezbijedno preci na teritiriju federacije, a da ce za zene I djecu obezbijediti prevoz autobusima I da nikome nista nece uciniti, naravno lagali su. Moj brat I otac, su spakovali po nekoliko licnih stvarcica sa sobom, I svi smo se zagrlili ispred kucnog praga poslednji put. Brat me je pogledao I rekao, “Seko, neznam hocemo li se ikada vise vidjeti, ali ne zaboravi istorija se ponavlja”. Znala sam sta je mislio s tim. Otac mi je pruzio svoj pistolj I rekao, “Imaju dva metka u pistolju, znas kako ga koristiti, upotrijebi jedan metak za tvoju majku, a jedan za sebe, ne dozvoli da te siluju”. I rastali smo se. Taj rastanak nikad necu zaboraviti. Oni su otisli u sumu, a ja I mati prema Potocarima. Onako iznemogla, majka je poslije nekoliko sati odustala od borbe pjesacenja, I sjela pored jednog mezarja. Zeljela je da je ostavim I da nastavim sama prema Potocarima. Preklinjala sam je da mi to ne trazi. Plakala na njenom krilu, a ona me gurala od sebe I govorila da me mrzi, kako bi me s time prisilila da odem, da je ostavim, znala sam da je zeljela da spasim sebe. Nisam mogla da se odlijepim od nje. Plakala sam I preklinjala je da nastavi hodati, ali ona je bila I suvise iscrpljena I nije imala vise snage da se bori. Moji jecaji I borba s njom naveli su je na jedan cin koji samo majka moze uciniti. “Sjedi”,  rekla je. Onda me je zagrlila I pomilovala po kosi. Dobokim pogledom svojih divnih ociju doprla je I moju dusu. “Ja sam previse iscrpljena, nemam snage da hodam dalje. Moj zivot je svakako pri kraju, a tvoj zivot je na pocetku. Ne mogu te zastiti ukoliko te uhvate, a znas da ce te silovati, ja to ne mogu podnijeti, ostavi me I idi za narodom, prezivi, I zivi, I rodi mi zdrave unuke”, nijemo sam je gledala, odbijajuci glavom njenu zelju. Onda je ona raskopcala svoju bluzu, izvadila dojke, I rekla, “ustani, I kreni ovim putem prema Potocarima, ne osvrci se kad krenes, ne okreci glavu, nastavi hodati, a ja cu ti haramiti svaku kap mlijeka kojim sam te iz ove dojke zadojila, ako se ne spasis”. Poruka je bila jasna I konacna. Ostala sam sama na koridoru smrti da se borim za vlastiti zivot I ispunim majcine zelje, da prezivim I rodim joj unuke. Nakon nekoliko dana majka je puzeci, ipak stigla na Potocare. Prezivjela je. A nakon 20 dana preko sume otac I brat su, hvala Bogu, stigli zivi u Tuzlu.

11.Juli je najbolnija tacka moje duse. Cetnici su ubili oko 10 000 mojih sugradana. Ubili su mi cetiri amidze, dva prva rodaka I 99 ostalih clanova uze porodice.

Iz mog dozivljaja na Potocarima,  napisala sam poemu koja I nosi naziv “Potocari”. Ova poema je moja istinita prica onoga sto sam vidjela I dozivjela toga dana. Bice uvrstena u moju novu zbirku pjesama na kojoj trenutno radim, a vec je objavljena u zajednickoj zbirci pjesama “Izvan dometa”, ucesnika sestih medunardnih susreta KNS (udruzenje za kulturu Novo Sarajevo), gdje je proglasena za nacitaniju poemu 2013 godine u BiH.

POTOČARI

Slijevale su se rijeke NAS
sa svih strana.
Uplakane žene i djeca,
iscrpljeni starci,
grupe zalutalih, izbezumljenih mladića.
Julska vrućina i oblaci neprijateljskog olova,
svijali su gnijezdo
iznad glava nevinog naroda.

Žurili smo,
gušeći se prašinom suhoga tla,
kao da nuru htjeli smo u zagrljaj,
ne bi li izbjegli oštri mač
krvnika,
zlikovca,
koji mržnjom zamisli
da muške glave ne smije više bit’,
tu baš na našim tlima.

Plačne majke dječicu su u naručju nosile,
za malene duše nadu mislile,
Potočare spasom gledale,
ali mrak umjesto nura dočekale
i od straha vlastito evlade davile,
a da to nisu ni znale.

Iz noćne tmine krikovi su odzvanjali!

Čekali smo,
ukočeni strahom,
jer red se nije znao,
niti koga će sljedećeg,
krvnici odvesti u smrt.

Leševi su ležali na kamari!

Očima svojim vidjela sam pomor!
Jedan preko drugog bacani su kao klade,
onda prekriveni krvavom plavom ceradom.
Potok krvi ispod njih je izvirao
i s potokom bistre vode se spajao
u svom nemilom koritu.
Ležali su jedan preko drugog,
kao da su živi,
kao da su zaspali na tren,
još im je blistala rumen na licu,
na julskom suncu.
Tad nisam osjećala ništa,
niti strah, niti bijes
suza se zaledila u oku
od jada koji je stezao dušu.
Zavratila sam krvavu ceradu,
još jednom istinu da mi vide oči
i prepoznah meni dragi lik…
Moj školski drug…
Gledao me je ugašenog pogleda.
Valjda nisam imala snage
za kuknjavu i plač.
Al’ tu sliku zapečatih u duši
da me prati vječno,
u snu i na javi.

I nikad neću znati
zašto,
ni kako,
ljudska ruka drugoj ruci
život uzima!!!

Ali pamtim…

I džuturume pokraj Šušnjarskoga puta
gdje je starost korak sasjekla,
i smrt prije vakta pritekla…

I one male ručice nježne
iz majčinog zagrljaja što su otete silom,
na druge puteve odvedene i nikad vraćene.

I dječije krikove i mukove,
i majčine tužne jadikovke!

Pamtim…
Tugu u stihove prenosim:
da se zlo ne zaboravi,
da se ne ponovi,
NIKAD I NIKOME!!!

 

 

Comments are closed.